Projekti / Seminari

GREAT GATHERING OF THE CCR-FAMILY IN UGANDA

„Svi se napuniše Duha Svetoga!“ (Djela 2, 4)

Uganda - 40 milijuna stanovnika, glavni grad – Kampala, oko 1,5 milijuna stanovnika. Službeni jezik: engleski. Temperatura je ugodnih 35 stupnjeva, vlažnost preko 90%. Vrućina, prašina, smeće, siromaštvo, neimaština, prometni kaos, a usred svega Speke Resort. Na obali Vikotorijanskog jezera smjestio se jedan od najboljih hotela u istočnom dijelu Afrike koji je ugostio ovu ICCRS-ovu konferenciju.

Od 30. lipnja do 5. Srpnja ICCRS je prvi puta organizirao veliku međunarodnu konferenciju u Africi. Više od 3000 ljudi iz preko 50 zemalja svijeta prisustvovalo je na ovom velikom okupljanju. Šest blagoslovljenih dana slavljenja, molitve i sjajnih nagovora više su nego ispunila očekivanja svih prisutnih. No, krenimo redom. Prvi dan bio je rezerviran za uvodne govore, konferencija je otvorena himnom Ugande, dok je euharistijsko slavlje predvodio nadbiskup John Baptist Odama iz Ugande. Euharistijsko slavlje u Africi, posebno u Ugandi, nešto je posebno što treba doživjeti. Veseli ritmovi afričkih bubnjeva, ples svih prisutnih i koreografija svećenika u ulaznoj procesiji koja traje barem 10 minuta samo su nagovještaj onoga što nas čeka u nastavku. Slijedi procesija Riječi! Novih 10 minuta skakanja, slavljenja, plesa i koreografije samo da bi Bibilja došla do oltara, a kad dođe, svećenik ju podiže na oltaru pred svima i nastane opći kaos! Ljudi slave Bibliju i njezinu pojavu na oltaru, plješću joj i raduju se jer je Živa Riječ na oltaru. Fantastično! Polako dolazimo i do prinosa darova i kao da dvije procesije nisu dovoljnje, evo nam i treće. Nakon kruha i vina na oltar su stizale banane, ananas, riža, povrće i sve što si možete zamisliti, od vode pa sve do živih kokoši. Naravno da se sve navedeno nosilo uz radosno skakanje, pljeskanje i koreografiju svih prisutnih, jer ipak je ovo misno SLAVLJE!

Drugi dan pratila nas je tema „Poziv na svetost“. Uvodni govor je održala predsjednica ICCRS-a Michelle Moran, koja je pozvala sve članove na sazrijevanje u Duhu: „Više niste mala djeca, vrijeme je da odrastete!“ Glavni govor dana održala je sestra Miriam Duggan iz Irske pod nazivom „Poziv na svetost“. Više puta tijekom tjedna svi mladi sudionici pozvani su na odvojene sastanke i grupe koje je koordinirao ICCRS-ov odbor za mlade. Christof Hemberger, predsjednik ICCRS Vijeća u Europi i Michelle Moran, ohrabrili su mlade napomenuvši kako je '67 Bog upravo mladima povjerio Obnovu jer je vjerovao u njih. Bila je to lijepa prilika da se mladi iz cijeloga svijeta upoznaju, razmjene iskustva i načine rada i evangelizacije u svojim župama.

Evo nas i na trećem danu, umor već uzima maha, budući da je ovo već treći tjedan kako sam u Africi, no to je posebna priča. Nije bitan umor, neispavanost i iscrpljenost, jer Njegova prisutnost sve ispunjava, a sveprisutna radost nadoknađuje svaki kulturološki šok koji je neizbježan svakome tko prvi put dođe u Afriku. Tema dana bila je „Povratak u gornju sobu“, a glavni govor održao je biskup Sosthenes Bayemi iz Kameruna. Pozvao je sve prisutne ali i sve zajednice u kojima djelujemo da se vrate u gornju sobu. Gornja soba je mjesto intime, mjesto gdje su apostoli sa Marijom bili sigurni. Za nas to znači vratiti se na izvor, na mjesto rođenja Crkve, samo tako možemo rasti i biti zreli kršćani i odgajati zrele zajednice. „Apostoli su u gornjoj sobi „žvakali“ Isusova učenja i bili u tišini. Naučili su slušati prije nego govoriti!“ Već smo na četvrtom danu, vrijeme leti, sve se događa tako brzo, zajedništvo i sloboda od svijeta zarazni su, a radost i mir jedina su nuspojava. Euharistijska slavlja i dalje su puna procesija koje oduševljavaju slobodom, izmjenjuju se kontakti, hrana je odlična i nitko od Afrikanaca nema pojema gdje je Hrvatska. „Ispunjeni Duhom Svetim“ tema je četvrtog dana. Otac Ernest Sievers iz Njemačke, održao je govor u kojem je odgovorio na mnoga pitanja s kojima se Obnova, ali i svaki vjernik danas susreće. Kako ostati u Duhu? Kako se kretati u karizmama? Koja misija nam je dana? Nakon pauze uslijedila je molitva za izljev Duha uz Euharistijsko klanjanje, dok je uvečer istoga dana duhovnik Obnove u Ugandi Otac John Bashobora molio za ozdravljenja svih prisutnih.

Peti je dan ovog nezaboravnog iskustva, konferencija se bliži kraju, samo su dva dana ostala. Još uvijek nisam dobio malariju što je, uvjeravali su me neki, pravo čudo. „Izlazak na margine društva“ bila je tema ovog zadnjeg dana predavanja u Speke Resortu. Kardinal Peter Turkson je kroz mnoge primjere Staroga i Novog Zavjeta istaknuo kako odazvati se Božjem pozivu znači krenuti, ići, izaći iz sigurnosti jer nas upravo tamo čeka svaki blagoslov. „Sam Mojsije je 3 puta otišao (izašao): kao dijete, zatim iz Egipta kako bi čuvao ovce, te na kraju izbaviti narod. Izraelski narod je bio kršten u Mojsija i svo su povjerenje imali u njega, oni su također napustili svaku sigurnost kao i Mojsije i vjerovali mu. Mi smo kršteni u Kristu, a krstiti se u nekoga znači prepustiti se njegovim rukama i potpuno se predati.“ Nakon ovog iznimno inspirirajućeg govora, sudionici su uz klanjanje dobili priliku dobro „prožvakati“ i u srcu prebirati izrečeno.

Poslijepodne smo imali priliku čuti mlade iz Brazila koju su svjedočili o svojem putu sa Gospodinom, ali i o praktičnim načinima evangelizacije kojima se koriste u Brazilu. Program je završio velikom završnom večerom i pozdravnim govorom predsjednice ICCRS-a Michelle Moran. Zadnji dan bio je rezerviran za odlazak u nacionalno svetište mučenika iz Ugande – Namugongo. Potresna priča o 24 mučenika koji su u 19. stoljeću položili život za Krista nikoga nije ostavila ravnodušnim. Nakon razgledavanja svetišta pridružili smo se velikoj konferenciji koju je organizirala regionalna CCR na kojoj je sudjelovalo više od 15 000 ljudi. Predivno je vidjeti plodove Obnove u jednoj tako drugačijoj i različitoj zemlji, biti dio velike obitelji koja kulturološki po svim standardima odskače od Europskih zemalja. Toliko različitosti u jedinstvu - Kristu koji nas sve spaja.

Toga dana posjetio nas je i papinski nuncij, a kardinal Peter Turkson predvodio je euharistijsko slavlje. Mladi su dobili čast organizirati sve procesije, a sudjelovanje u istima ostati će nešto što ću pamtiti cijeli život. Potpuna sloboda i opuštenost svih mladih dok smo plesali zaraznim afričkim ritmovima i kretali se prema oltaru pred 15 000 ljudi koji pljeskanjem i slavljenjem upotpunjuju ovo „nebo na zamlji“. Uostalom, ne može se baš svatko pohvaliti da je klečeći pred oltarom predao glavicu kupusa kardinalu.  Navedenim euharstijskim slavljem i službeno je završila konferencija. Završni pozdravi, emotivni rastanci, zadnje razmjene brojeva i e-mail adresa i odlazak u hotel. Čudan je to osjećaj, istovremena ispunjenost i punina dojmova uz sjetno razmišljanje o proživljenoj avanturi. Teško se pomiriti s rastankom, ali trebalo se vratiti u stvarnost. Sutradan me čekao duga vožnja iz Kampale do Tanzanije, točnije u Dar es Salam. Nova je to avantura s Bogom u kojoj sam služio Obnovi u Tanzaniji ali o tome ću vam pričati jednom drugom prilikom.

Kako napisati zaključnu riječ za izvještaj koji ni približno ne može opisati atmosferu i događanja tih dana? „Veličajte Gospoda u hvalama svojim, kolko god možete, a on će vas uvijek nadmašivati; napregnite svu svoju snagu kad ga veličate, ne popuštajte, pa ipak nikad do kraja nećete doći“ (Sir 43, 30). Kako sažeti opisani tjedan? Ljubav, radost, mir. Ne mislim na ljubav svijeta koja je površinska, nedovoljna i prolazna, mislim na ljubav prema Crkvi i sakramentima, ljubav prema Obnovi koja nakon ove konferencije izvire iz srca svakog sudionika.

Ne mislim na sreću koja izražava emocionalni užitak i zadovoljstvo, mislim na dubinsku radost koja je plod ispunjena Duhom. Ona ispunjava sve, zarazna je, a ljudi s Afričkog kontinenta posjeduju je na zavidnoj razini.
Ne mislim na mir koji je plod financijske sigurnosti, položenih ispita i svjetovnih užitaka. Mislim na mir koji je neizbježan kada je On prisutan, mir koji dolazi kada slijedimo jedini Put. Protiv takvih nema zakona.

Nadam se da sam barem djelomično uspio dočarati doživljeno iskustvo, teško je ostati isti nakon takvog iskustva i Afrike. Afrika ima nešto posebno što treba doživjeti. Očima zapadnog svijeta oni su najsiromašnija nacija, nemaju ništa, a zapravo imaju sve. Njihova velikodušnost slama i najtvrdokornija srca, a toliko spominjana radost ruši sve zidine. Zahvaljuem Bogu što me pozvao i providio mi ovo putovanje, i tako mi ispunio želju za avanturu s Njim za koju vjerujem da je svako od nas ima u dubini svoga srca. Toliko nas toga toga čeka s Njim, ne bojimo se pruzeti rizik i zakoračiti na Njegov put, put slave i ispunjenja svih naših čežnji. „On mora rasti, a ja se umanjiivati!“ Neka vam je svima blagoslovljeno!

S poštovanjem, Matej Živković

VEZANE TEME:

Galerija fotografija