Više o Obnovi u Duhu Svetom / Povijest Obnove

Kako je nastala obnova u Duhu Svetome?

Kako je nastala obnova u Duhu Svetome?

Na duhovskome bdijenju 31. svibnja 1998., na Trgu svetoga Petra u Rimu, okupili su se po prvi puta zajedno s Papom svi crkveni pokreti i nove zajednice. Tom je prigodom Papa između ostalog naglasio: »Danas, vama svima koji ste se okupili na Trgu svetoga Petra i svim kršćanima, želim doviknuti: Otvorite se sa svom poučljivošću darovima Duha Svetoga. Primite sa zahvalnošću i sa poslušnošću karizme koje Duh ne prestaje obilno dijeliti! Danas se za vas otvara jedna nova etapa: etapa crkvene zrelosti. To ne znači da su svi problemi riješeni. Radi se, naprotiv, o jednom izazovu. Radi se o putu koji treba prijeći. Crkva očekuje od vas zrele plodove zajedništva i zalaganja.«

U vezi samih početaka pokreta, zanimljivo je razmišljanje Salvatorea Martineza, koordinatora talijanske Obnove u Duhu: »Potaknut blaženom Helenom Guerrom, Papa Leon XIII, napisao je godine 1897. encikliku o Duhu Svetomu, a godine 1901. posvetio Njemu XX. stoljeće i cijeli kršćanski svijet. Plod te Papine posvete doveo je do nova duhovskoga gibanja unutar Crkve.« Prema tomu, izvorno podrijetlo katoličke karizmatske obnove (ili »obnove u Duhu«) je u Katoličkoj crkvi, a ne u crkvama protestantske pozadine. Na duhovno buđenje XX. stoljeća utjecala je, između ostalih, i bl. Helena Guerra i Papa Leon XIII., koji je ponovno svratio pozornost Crkve na ulogu Duha Svetoga i na hitnu potrebu duhovne obnove unutar nje same.

Ta duhovna obnova nastavljena je kroz Drugi vatikanski sabor, kojega je otvorio papa Ivan XXIII. svečanim riječima: »Obnovi i u našem vremenu nove duhove u Crkvi«. Između ostalog, kao plod novoga otvaranja crkve Duhu Svetomu, rađaju se i novi crkveni pokreti, a jedan od njih je i karizmatska obnova u Duhu Svetomu. Drži se da katolička karizmatska obnova nema drugoga izravnoga utemeljitelja osim treće božanske osobe, Duha Svetoga. Ne može se naime utvrditi nijedna osoba koju bi se moglo nazvati utemeljiteljem toga pokreta.

Godine 1973. održan je prvi karizmatski kongres u Rimu, a na drugom kongresu 1975. godine, papa Pavao VI. opisao je pokret katoličke karizmatske obnove kao »priliku za Crkvu i za svijet«. Iste godine Papa je imenovao kardinala L. Suenensa biskupskim savjetnikom pokreta na međunarodnoj razini. Isti je kardinal zajedno s nekolicinom teologa napisao nekoliko knjiga koje se zovu Malinski dokumenti, a riječ je o teološkim i pastoralnim smjernicama katoličkoga karizmatskoga pokreta. Kardinal je znao često naglašavati da zapravo nije riječ o još jednom crkvenom pokretu u klasičnom smislu, već o: »strujanju milosti Duha Svetoga koje je dostupno svakom kršćaninu, bilo svećeniku ili laiku, i koje iznutra obnavlja cijelu Crkvu«.

Papa Ivan Pavao II. uputio je dvadesetak govora katoličkome karizmatskome pokretu, a u jednom je od njih izjavio: »Katolička karizmatska obnova jedan je od brojnih plodova Drugog vatikanskog sabora, koji je poput nove pedesetnice, doveo do iznimnog procvata skupina i pokreta napose osjetljivih prema djelovanju Duha Svetoga u crkvenom životu«.