Više o Obnovi u Duhu Svetom / Povijest Obnove

Psihološko duhovni pristup karizmatskim seminarima

Redoviti godišnji susret biskupa s redovničkim provincijalima održan je 5. lipnja 2013. godine u Zagrebu, u sjedištu HBK-a (Ksaverska cesta 12a). Nazočne su pozdravili predsjednik HBK-a mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup, i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica o. Vinko Mamić. U radnom dijelu susreta biskupi i redovnički poglavari razgovarali su o zajednicama i pokretima u Crkvi, naglasili pozitivne strane i otvorena pitanja glede njihova djelovanja unutar pastorala Crkve. Razgovor je bio usredotočen na liturgijska i druga slavlja karizmatskih skupina, kao i na potrebu kanonskoga poslanja.

Primijećeno je da, nažalost, ima predstavnika katoličkih pokreta koji smatraju da njihovo poslanje dolazi "izravno od Duha Svetoga", pa im nije potrebno kanonsko dopuštenje zakonitih poglavara. "Kako propovijedati bez poslanja", pitao se davno apostol Pavao (Rim 10, 15). Dok se s jedne strane zamjećuje pasivnost velikoga broja vjernika laika u Crkvi, s druge strane nameće se potreba i pitanje kako pomoći onima koji se žele više posvetiti evangelizaciji i apostolatu, ali to čine bez poslanja, bez povezanosti sa službenom Crkvom. Istina, dekret o Apostolatu laika (AA 3) veli da "laici stječu dužnost i pravo na apostolat iz samog sjedinjenja s Kristom glavom", no, isti dekret naglašava da je "bitni element kršćanskog apostolata povezanost s onima koje je Duh Sveti postavio da vode Crkvu Božju" (AA 23). Kad te povezanosti nema, pojavljuju se teškoće koje su teološke i psihološke naravi. Prof. dr. Nikola Vranješ iz Rijeke u svom interventu podsjetio je na pet kriterija crkvenosti koje je istaknuo svojedobno kao pomoć laicima i laičkim vjerničkim društvima blaženi Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici "Christifideles laici" (br. 30).

U raspravu je uveo interventom dr. o. Mijo Nikić koji je, uz pozitivne elemente takvih susreta, istaknuo i opasnosti koje treba imati u vidu. Između ostalog naveo je nekoliko praktičnih uputa kojih bi se trebali držati svi koji se time bave. Također, istaknuto je da se nerijetko na tim susretima naglašava "potraga za izvanrednim i neobičnim pojavama" koje se "proizvodi ritualima, polaganjem ruku, pjesmom i poklicima nabijenih emocija". Gotovo da nema mjesta za šutnju. Nedostaje cjelovita slika Krista "koji zahtijeva i traži žrtvu i odricanje, sve do mučeništva" (sv. Toma Akvinski). "Tražite najprije kraljevstvo Božje, govorio je Isus, a sve ostalo će vam se dodati." Naglašeno je da postoji ozbiljan rizik da se religiju svede na paramedicinu. Zbog toga je Kongregacija za nauk vjere objavila "Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje" (14. rujna 2000) u kojem "upozorava vođe molitvenih susreta neka izbjegavaju svaki oblik histerije, teatralnosti i senzacionalizma". U tom vidu rečeno je neka biskupi bdiju nad onim što se u pokretima i na seminarima zbiva. Ali, neka i odlučno reagiraju kad su posrijedi zloporabe i odstupanja od liturgijskih i drugih crkvenih norma i propisa.

U vidu pastoralnoga rada i služenja zaključeno je kako se čini nužnim i potrebnim iznova usredotočiti "novu evangelizaciju" na osobu Isusa Krista, pa u susretima, seminarima i duhovnim obnovama nuditi Isusa, a ne zdravlje, nuditi njegov "poraz" na Kalvariji, a ne uspjeh, Kristovu muku i patnju, a ne miran i spokojan život. Dobar i odgojan primjer u tom pogledu pruža nam blažena Chiara Badano, koja je na prijedlog da moli za čudo ozdravljenja odgovorila: "Ne tražim čudo ozdravljenja, jer osjećam da to nije u Božjem planu. Gospodin će znati kad će staviti kraj mojim patnjama." Ljudi suočeni trpljenjem imaju svoga uzora i u liku blaženog Ivana Pavla II. koji se sa svojom bolešću postojano i hrabro nosio do zadnjega dana svoga ovozemaljskog života. A njegovu desetu obljetnicu trećega apostolskog pohoda našoj domovini upravo ovih dana slavimo.

Novoj evangelizaciji potrebna je ponizna duhovnost koja prihvaća volju Božju i uzda se u njegovu Providnost. Prava sakramentalna pobožnost po kojoj dobivamo milost je put koji nas usklađuje s voljom Božjom. Ne tražimo "duhovne gurue koji vežu duše na sebe i praktički ih zarobljavaju", nego nam trebaju "istinski pastiri koji su vjerni Crkvi i koji hoće dijeliti sudbinu siromaha", jer "traže izgubljene, tješe ucviljene i s Bogom pomiruju grešnike".

Novoj evangelizaciji potrebna je ponizna duhovnost koja prihvaća volju Božju i uzda se u njegovu Providnost. Prava sakramentalna pobožnost po kojoj dobivamo milost je put koji nas usklađuje s voljom Božjom. Ne tražimo "duhovne gurue koji vežu duše na sebe i praktički ih zarobljavaju", nego nam trebaju "istinski pastiri koji su vjerni Crkvi i koji hoće dijeliti sudbinu siromaha", jer "traže izgubljene, tješe ucviljene i s Bogom pomiruju grešnike".