Projekti / Seminari

Uspomena na našu Mariju Stipić

Naime, apostol Pavao kaže kako u svemu i za sve moramo zahvaljivati Bogu, ma što god da je to bilo. Meri je to i činila.

Hvaljen Isus i Marija,
večeras smo se okupili u ovoj Crkvi, na ovome svetom tlu, kako bi pjesmom i zajedništvom dali hvalu našoj prerano preminuloj sestri u Kristu, Mariji Stipić – mi je ipak više volimo zvati Mari. Naime, ono što je Meri učinila u svom životu, onako kako je ona svjedočila Boga – ostalo je zauvijek zapisano u našim srcima.

Meri je oboljela od raka u prosincu 2012. godine kada je navršila 13 godina. Međutim, od tada pa sve do dana kad je preseljena u vječnu radost, nije stala zahvaljivati Bogu za sve što joj se događalo. Ovakva spoznaja bila bi preteška za mnoge druge, čak i starije osobe, ali ona je sve to brižno promotrila, sačuvala u svojoj duši i zahvaljivala. Nitko ne govori da nije bilo teško, nego se očito držala onoga u što je i sama vjerovala. Navela je kako je jaka, jer je svjesna svojih slabosti, živa jer je borac, mudra jer uči na tuđim pogreškama, a budući jer dobro poznaje tugu – smije se.
Teško bi sada čovjek uopće mogao navesti situacije u kojima se nije smijala. Tako ju pamtimo, sa velikim osmjehom i pjesmom.

Naime, apostol Pavao kaže kako u svemu i za sve moramo zahvaljivati Bogu, ma što god da je to bilo. Meri je to i činila.

Tijekom mukotrpne borbe s bolešću, svakakva pitanja su se vrtila po njenoj glavi, ali unatoč tome, bilo kakav pozitivan rezultat, bilo kakva pozitivna reakcija tijela na liječenje, značilo joj je isuviše mnogo. Zasigurno je značio još jedan dan života u kojem može učiniti mnoga dobra. Njezina očvrsnula nada i vjera u život držala ju je u svim daljnjim borbama koje su nadolazile. Kaže Meri 'I baš onda kad ne vidiš izlaz, i kad misliš da nema rješenja, vrijeme je za tvoju vjeru: Bog uvijek ima ideju!' 
Mi možemo samo nagađati u kakvom je ona odnosu ljubavi bila s našim nebeskim Ocem, o čemu su razgovarali i kako ju je On provodio u svim njenim teškoćama i patnjama, al jedno je sigurno: nije prestajala pjevati, nije prestajala zahvaljivati i nije prestala ljubiti.

I što reći za dijete u 13-oj godini, a u takvoj mudrosti i ljepoti djeteta Božjeg. Pravi primjer male svetice. Znamo isto tako da se svetac ne rađa, nego postaje. Znamo i da su mnogi sveci među nama. Meri je zasigurno jedan od njih.
Kaže Meri da svatko od nas nosi svoj križ. On nije lagan, ali je upravo skrojen po našoj mjeri. Zato ne trebamo tražiti lakši teret, već prihvatiti i nositi svoj križ. Nikada ne znamo kad nam može zatrebati upravo takav kakav je!

Želim naglasiti još jednu bitnu činjenicu. Meri se nije obraćala Bogu i proslavljala ga svojim životom kad je saznala za bolest. Ona je to činila neprestano, od svog rođenja, samo je u ovom periodu bilo vidljivo našim očima. Mnogi nisu vjerovali da se tako maleno dijete toliko može radovati. Od prvog dana znala je s čim se bori, a znala je također da u toj borbi nije sama. Prožeta vatrom Duha Svetoga, svoju patnju smatrala je darom, tako je isti prikazala Bogu. Kroz dar patnje dopustila je Božanskoj prisutnosti da zagrli njenu dušu, tako da Bog može iskoristiti sve grešnike i ujediniti svu Božju djecu zauvijek.

Kad smo ju pitali što želi bit kad odraste, rekla je da želi bit sretna. Kakav odgovor, kakvog djeteta. Znamo da je sada sretna.
Ovaj koncert dar je svima Vama, njezinim roditeljima, prijateljima, rodbini, braći i sestrama u znak zahvalnosti dragome Bogu na njenom životu, prisutnosti i kratkoj, ali plodonosnoj misiji na ovome svijetu. Kod našeg nebeskog Oca otišla je prije nešto više od godine dana.

A sada slušaj Meri, sada ćemo mi tebi pjevati, nemoj se baš puno smijati, ali naravno, pjevaj s nama.