Bolest kao pobjednička molitva

U bolesti nam Bog daje da uzdajući se u Njega ta bolest i patnja milosno preobraze u pobjedničku molitvu iz koje nam iz srca izlazi snažan uzvik iz Prve poslanice Korinćanima 15,55 „Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj? 

Lordan Ljubenkov, nacionalni koordinator NSZ KKODS

U susretima Obnove svjedočimo mnogim ozdravljenjima od bolesti i korjenitim nutarnjim promjenama u životima ljudi. Bog je onaj koji donosi zdravlje, u Njemu je svojstvo zdravlja i ozdravljanja. On želi blagoslov za svoju djecu, a to smo mi, koji se Njemu povjeravamo. Zato se to i događa. On želi blagoslov za tebe, želi te blagosloviti izobiljem radosti i svoje ljubavi. Ovdje ćemo imati razmatranje o suočavanju s bolešću i patnjom koju ona prouzrokuje. Želim imati jednu jasnoću i razumijevanje o tome kako se mi možemo postaviti prema bolesti i patnju uopće. Ne suočavanje s bilo kojim problemom, stavljanje pod tepih izaziva u pravilu još veće posljedice. U ovom slučaju se može primijetiti nedostatak vjere, umanjenje vjere. U Crkvi vjernici jednostavno izbjegavaju suočavanje s pitanjima - zašto patim, kako patim, zbog čega patim? Uslijed toga se sve manje moli za zdravlje, a ako se i moli onda su učinkovitost te molitve, odnosno njeni plodovi, znatno manji. 

Suočavanje sa sumnjama je prvo što želim istaknuti - promisliti o bolesti i imati jasan stav o bolesti i patnji je za vjernika važno iz dva razloga: 

donošenje čvrste odluke izabiranja Boga i našeg usmjerenja na Boga bez obzira na okolnosti;

i također kvalitetno obrazloženje svoje vjere u današnjim vremenima kada se kršćani sve više nalaze pred pitanjima, a često i progonima. 

Postoji često pitanje - Zašto Bog dopušta patnju? Na to pitanje se može odgovoriti da je Bog ljubav koji nam iz te ljubavi daje spas od grijeha koji smo počinili, zove nas u primanje blagoslova. Daje nam vječni život. Spašava nas od nas same. Bog nam daje potpunu slobodu kao najvrjedniji dar svoje ljubavi jer bi nas u protivnom učinio robotima osuđenim činiti ono što nam je određeno. To ne bi bio život kakovog sada znamo. Čovjek ne bi bio ono što je. 

Ovdje ćemo se koncentrirati na drugo pitanje. Pitanje mog stava prema bolesti i Bogu u toj bolesti. 

Svatko od nas bi trebao proći svoju životnu situaciju i osvijestiti što to misli, na što se odlučuje u odnosu prema patnji i bolesti koja izaziva tu patnju. Svatko tko je patio i pati, a nema onog koji nije iskusio patnju, postavlja pitanje: Što misliti o ovoj bolesti? Koji je njen uzrok, ima li ga uopće? Što mogu učiniti sada? Zašto me bolest snašla? Gdje je tu Bog? 

Osobno sam imao iskustvo patnje, bilo svojih bolesti, bilo bolesti bližnjih, koje su dovele do smrti. Tako sam kušao u životu križ smrti oca koji je umro od karcinoma. Imali smo cijela obitelj i ja borbe sa tom bolešću. Dvije godine smo molili, bilo je uspona i padova. Bilo je neko vrijeme kad smo mislili da je ozdravio, gotovo je, pobijedili smo. Onda se bolest opet vratila; kao što to zna biti sa karcinomom da napravi jedan povratni udar i moj otac je otišao Gospodinu. 

Dok smo mi molili za njega, dok smo se borili za njegov život, znao sam otići na molitvenu zajednicu na susret. Došli bi ljudi koji također imaju karcinom. Sjećam se jednog čovjeka koji je imao 20-ak metastaza i načuo je da je tu molitva, da se moli za zdravlje pa je došao. Na kraju susreta smo molili za ljude i tako i za njega. Nakon kraćeg razgovora o tome što ga muči, pomolili smo se kratko, možda 30-tak sekundi do minute. Kasnije je došla radosna vijest da namedicinskim snimkama nema niti jedne metastaze. Čujem to svjedočanstvo, a meni u kući borba, bitke se vode i gubimo. Ne znam tko se sve nije molio za moga oca od poznatih molitelja koji djeluj u karizmi ozdravljanja, do mnogo članova zajednica. Ne znam što sve nismo pokušali napraviti u duhovnim i medicinskom smislu. Otac je otišao Gospodinu i sada vidim koliko smo svi skupa u obitelji primili velikih blagoslova kroz to što je izgledalo tada kao potpuno izgubljena bitka. 

Mi smo toliko bliže vječnosti, osjećamo njegov zagovor, a on je znajući da je borba na život i smrt, mene blagoslivljao, napisao je svoje psalme i svoje vlastite pjesme. Znao me nazvati i izreći blagoslov. Toliko puta me blagoslovio, to je nešto prekrasno. Okidač tog jednog naglog i dubljeg ulaska u duhovne stvarnosti je bila upravo ta bolest. On je umro tako da ga je mama držala za lijevu, a ja za desnu ruku, i molili smo himan Duhu Svetom. Osjetili smo u jednom trenutku kako odlazi Bogu. Osjetili smo trenutak odvajanja duše od tijela. Umro je uz brojne molitve i blagoslove. Naravno da sam tu prolazio razne sumnje i nejasnoće, pa kako to i zašto? Da sam ja u tom trenutku rekao: „Ma neću se uopće baviti time, to je jedna izgubljena bitka i tko zna što je Bog s tim htio“, to pitanje koje svakog muči bih stavio ispod tepiha i ne bih se bavio time iako je tu, zapreteno u meni. Što bi onda takvo moje nesuočavanje s tim značilo? Kakve bi posljedice imalo? To bi bilo kao da u naš grad dođe neprijateljska vojska i mi vidimo da se ona okuplja; onda kažemo sebi: Neću se baviti s tim, to mi je neugodno, ne bih se trebao baviti s tim. Ovdje imam kakav takav mir, imam jedan način života, neću se baviti s tom vojskom, daleko je i tko zna što želi. Dosta mi je muka i ovako. Vojska onda stavi šatore pa napravi jarke, postavi kamenje i počinje praviti utvrde. Ta vojska na kraju, dobro utaborena, može nadvladati cijeli grad ako se ne pozabavimo sa njom na vrijeme. Iako mala ili daleka, postaje sve veća i veća i bliža i bliža. Tako djeluju i sumnje – trebamo se suočiti s tim sumnjama s vjerom, s povjerenjem i uz proučavanje Nauka Crkve. Kroz razgovore sa bliskim duhovnim ljudima koji su zauzeli ispravan stav o bolesti. Ukoliko to ne učinimo u sebi, i umno i emotivno, u odnosu s Bogom, koji je osoba, koji želi sa nama razgovarati, jednostavno gubimo, ili ne izgrađujemo, čvrste temelje iz kojih molimo za ozdravljenje. Nemamo jasnoću s onim što se događa i onda ako molimo za ozdravljenje, ne događa se ozdravljenje. Zašto? Zato što sumnjamo i nismo se pozabavili s tim. 

Kako nema ozdravljenja kada molimo živimo po iskustvu i prestanemo moliti za zdravlje uopće. Da sam ostao živjeti u iskustvu smrti svoga oca jer nije ozdravio, a molili smo, mnogi ljudi koje sam pozvao na molitvu zajednice, ne bi primili ozdravljenje. Znam što piše u Sv. Pismu, znam što govori majka Crkva i u to vjerujem jer sam razriješio pitanje lošeg iskustva i sumnji koje ono donosi. 

Upravo zbog ovog nesuočavanja sa sumnjom, nepostojanja formacije, nepostojanja kulture djelovanja u karizmama mi danas imamo situaciju među vjernicima da je toliko napuštena molitva za ozdravljenje da se bolesničko pomazanje smatra posmrtnim pomazanjem. Crkva je iznjedrila bolesničko pomazanje u svojim nastojanjima da donosi zdravlje vjernicima kroz ovaj sakrament za ozdravljenje. Djetetu se može dati bolesničko pomazanje, a mi smo sveli to da se razumije kao posmrtno pa vlada mišljenje: „Molim te nemoj da mi dođe svećenik, znači da sam gotov, da za mene nema spasa.“ To je nešto što trebamo popraviti, trebamo u svoju vjeru uključiti svojstvo Boga koji ozdravlja, koji blagoslivlja svoju djecu. 

Razmjer problema sa spoznajom Boga koji ozdravlja uvidio sam nakon jednog događaja. Naime, odmah poslije jedne duhovne obnove na kojoj smo molili za zdravlje imao sam jedan duži poslovni događaj na kojem sudjeluje dosta osoba. U jednom od razgovora, jedna žena mi je počela govoriti o tome kako ju jako boli kralježnica, kako se ne može sagnuti, ne može voziti, kako ima velikih problema u funkcioniranju. Pod dojmom duhovne obnove i svega što smo tamo govorili o Bogu koji ozdravlja, odvažio sam se i rekao: „Bilo bi dobro da se pomolimo. Ti si katolkinja, vjeruješ, idemo se pomoliti Isusu.“ Trznula se iznenađeno ali joj je poslije prijedlog bio zanimljiv i pristala je. Pomolili smo se. Pitao sam mogu li staviti ruku na njeno rame i jednostavno rekao:“U Isusovo ime, kralježnice ozdravi, mišići opustite“. Nakon toga je u tih par sekundi ozdravila njena kralježnica. Nije mogla vjerovati da je ozdravila. Znate što se dogodilo poslije? Svjedočila je ozdravljenje poznanicima i prijateljima odmah na tom susretu. Iako sam jasno istaknuo da je Isus Krist taj koji daje autoritet, koji ozdravlja i da molimo u Njegovo ime. Njeni prijatelji su dolazili i pitali„To mora da je neka bioenergija.“ Ti ljudi, katolici, njima je bilo lakše povjerovati da je to neka bioenergija koja izlazi iz mene, nego da je to jedan zaziv u Isusovo ime koji može raditi bilo koji kršćanin, bilo koji katolik koji je kršten. Kao da im je bilo nemoguće da je to tako jednostavno i dano svima koji iskreno vjeruju. 

Imamo identitet Katoličke Crkve koji se vidi Katekizmu 1503-1513, gdje je osobito naglašena težnja Crkve da se pomaže bolesnima. Upućuje se da se Euharistija - najuzvišeniji sakrament, čudesan, prekrasan, gdje se susreću nebo i zemlja, gleda kao sakrament ozdravljenja. Govori se kako je Isus došao izliječiti čitavog čovjeka - duh, dušu i tijelo. Isus je liječnik kojega bolesnici trebaju, to je ono što je identitet Katoličke Crkve. U Hebrejima 13,8 kaže da je „Isus Krist je isti, jučer i danas i uvijeke“ i tako nas uči Majka Crkva. 

Mnogi znaju da je Bog ljubav, Bog je dao svog Sina Jedinorođenca da ni jedan koji vjeruje u Njega ne propadne nego da ima vječni život stoji u Ivanu 3,16. Čuli smo da je Bog ljubav da trebamo biti ljubav, međutim, oduzimamo mu svojstvo onoga koji ozdravlja. U Matejevom evanđelju 8,17 stoji „sve bolesnike ozdravi da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.“ Tu se susreću Stari i Novi zavjet. Stari zavjet iščekuje onoga koji ozdravlja, spasitelja, mesiju i to se ispunjava u Matejevom 8,17. Sve bolesnike ozdravi. Mnogi misle da je Bog taj koji daje bolest, ali Bog je taj koji daje zdravlje. Zanimljivo je čuti što govori sadašnji papa u miru Benedikt XVI tadašnji prefekt kongregacije za Nauk vjere Joseph Ratzinger. U smjernicama molitve za zdravlje kongregacije za Nauk vjere stoji da iako bolest može imati neke pozitivne posljedice - kao što je svjedočanstvo pravedne osobe, dakle ona svjedoči vjeru u Boga u toj bolesti; isto tako bolest može biti sredstvo da se nadoknadi, popravi što je narušeno grijehom, može ujedno biti sredstvom da se grešnik obrati i krene putem obraćenja. Dakle, iako ima te pozitivne naznake svjedočanstva i duhovne nadoknade onoga što je uništeno grijehom te obraćenja grešnika, ističe da bolest ostaje zla, da je bolest u suštini zlo.

Izvori bolesti

Uzrok postojanja bolesti je istočni grijeh. Bolest na ovom svijetu postoji jer se čovjek odmetnuo od Boga. Isto kao i korov na zemlji, bolesti biljaka i životinja ili vremenske nepogode. 

Sv. Ivan Pavao II. govori u svojem Apostolskom pismu „Spasonosno trpljenje“ (Salvifici doloris), koje je napisao 1984. godine, da postoji jedan moralni zakon dan od Boga, i ako se ide protiv toga moralnog zakona, to znači ako se čini grijeh i prelaze se granice zakona, to ima svoje posljedice. U velikoj većini slučajeva izvor bolesti je stoga grijeh. 

Koje to izvore imamo kao izvore bolesti i patnje. To smo mi sami, drugi ljudi i zlo. 

Kako mi to sami sebi budemo izvor bolesti? Nezdrav život, promiskuitet, nerazborito ponašanje u prometu, adrenalinski sportovi mogu biti izvori bolesti. Ovdje bi istaknuo strah koji može biti u korijenu brojnih negativnih posljedica koje sami sebi izazovemo. To je strah s kojim se suočava svaki čovjek - kao malo dijete kada ga spustimo, ono plače jer se osjeća napušteno i ostavljeno; u adolescenciji, kako odrastamo, želimo se nadvisiti nad problemima koji dolaze, i želimo se dokazati i uspjeti, napraviti nešto sa svojim životom. Često nas te prepreke dovedu u anksioznost, u takvu tjeskobu, i mi ne možemo to podnijeti, osjećamo nesigurnost pred velikim izazovima. Zamislite tinejdžere koji dolaze iz osnovne u srednju školu, pa iz srednje na fakultet, pa onda brak, pa poslovi, pitanje kako prehraniti obitelj, hoću li moći to sve. U tom strahu umjesto da se usmjerimo na Boga, usmjerimo se na smanjivanje tjeskobe. Da bi smanjili tjeskobu ulazimo u bijeg, a to su ovisnosti - alkohol, droga. Često ljudi razviju jaku želju za preuzimanjem kontrole, da znam što me očekuje sutra, da primim savjet koji je nepogrešiv. Ta želja često odvede u okultno koje predstavlja napuštanje Boga. Uslijed tog straha može se dogoditi, danas je to jako rašireno: čitanje horoskopa, pa da se malo umirim i da mi to bude jedna psihoterapijska tableta, također prakticiranje joge protiv stresa, da to bude nešto što ću upražnjavati za umiriti strah i neizvjesnost. Time se popunjava praznina koju samo Bog može odgovarajuće popuniti svojim mirom.

Kako je divno imati Boga, kako je divno imati Oca kojeg upoznajemo kao savršenu ljubav koja izgoni strah! Nemojmo same sebe činiti dostupnima zlu. To je taj prvi korak koji treba učiniti imati vjeru u Boga, imati to jedno iskonsko povjerenje jer nam je spoznaja Boga duboko satkana u svakoj našoj stanici. Bog je taj koji nas je stvorio. Zato uđimo u to prapovjerenje u Boga i primimo vjeru. Zatim se pokajemo za sve naše stranputice kada smo tražili olakšanje stavljajući lažne stvari, druge idole, na mjesto Boga, iznad Boga. Vjera i pokajanje. 

Drugi izvor su drugi ljudi koji nam mogu činiti zlo. Naši bližnji, ukućani, na poslu, nepoznati ljudi iz neke interesne grupe. Danas imamo hranu u koju se stavlja kemija kojim se ubija čovječanstvo. kemija da bi duže trajala hrana. Da bi interesi i novac bili zadovoljeni tada se ide za tim profitom sve više i više, i u stvari se ubijaju ljudi. Stavlja se manje kvalitetna zaštita raspadanja hrane na štetu zdravlja čovjeka. Tu su i ratovi, pokretanje ratova iz različitih interesa. Zato smo i osjetili potrebu pokretanja zagovorne mreže i službe, upravo zbog te velike štete koja je nanesena od strane naroda prema narodu. Ovdje posebno dolazimo do drugog koraka, a to je oprost. Oprost drugima koji su nam učinili zlo. Bolesti nestanu kada oprostimo drugima zato što je čest uzrok bolesti nepraštanje. Drugi nam je nešto loše napravio, učinio nam je zlo i mi ostajemo u tome kao zakopani, a ta osoba se možda više ni ne sjeća toga. Međutim, mi ne možemo to otpustiti. Ostajemo zarobljeni u tom osjećaju u tom događaju koji e svako malo vraća u naše misli. Ukiseli se s vremenom i kao da pusti kiselinu na naš cijeli život i onda i na naše tijelo. Neka večeras u ovoj molitvi dođemo na drugom koraku do opraštanja, da spadnu okovi, u ime Isusovo, svih tih nepraštanja, da možemo ući u slobodu. 1

Treći izvor je samo zlo; u Efežanima 6,12 stoji „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“ A u Mateju 17,14-18 imamo primjer dječaka koji mjesečari, pada u oganj i vodu, Isus zaprijeti zloduhu i on izađe iz njega. Dječak ozdravi tog trena. Ovdje vidimo da i zlo samo može biti uzrok i izazivanje bolesti koja uništava čovjeka. Ovdje vidimo ljepotu majke Crkve i svećenika - imamo ispovijed i imamo mogućnosti odreći se svakog zla. Time odlazi mnogo uzroka, pogotovo unutarnjih tjeskoba i strahova e izložili zlu, a da nismo znali. Odlazeći u okultno sami sebi izazivamo bolest. Bolest cijeloga života. 

Uzrok bolesti nije uvijek grijeh 

Vidimo da je u bolesti najčešći uzrok grijeh. Međutim, ako pogledamo dublje, možemo vidjeti da grijeh nije uvijek uzrok bolesti. Sveti Ivan Pavao II. u Apostolskom pismu „Spasonosno trpljenje“ navodi kako, iako po istočnom grijehu bolest postoji, ne može se reći da je grijeh uvijek uzrok bolesti. I nevini mogu biti bolesni. Imamo primjer knjige o Jobu gdje mu njegovi prijatelji govore „sigurno si nešto pogriješio, sigurno znamo da negdje ulaz mora postojati, a Bog progovara da je Job pravedan. 

Isto tako, u Ivanovom evanđelju 9,2-3 stoji „Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio? Odgovori Isus: "Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.“

Mi ne znamo razlog bolesti u ovim slučajevima - to je misterija. Prihvaćanje ove tajne, je znak poniznosti, znak predanja Bogu. Lijepo papa Sv. Ivan Pavao II. to objašnjava u Apostolskom pismu. 

Bog nas čuva i pazi kada mi ne znamo, mi ne znamo koliko se On jako zauzima za nas. Kad inzistiramo na odgovoru, na pitanju koje nas vrti u krug mi stavljamo ti potrebu za kontrolom iznad Boga, usmjeravamo se na nju, a ne na Boga. Tako, osim iscrpljivanja sebe vrtlogom tjeskobnog traženja, možemo ući u područje okultnog. Naravno da ćemo tražiti i kajati se, opraštati, odricati, osluškivati, biti spremni saznati uzroke i naravne i duhovne ako ih ima, ali nećemo to staviti iznad Boga, nikada nam se to ne smije dogoditi ako želimo sebi dobro. Ukoliko istinski ljubimo Boga, ukoliko smo zaista spoznali Njegovu ljubav, onda će nam Duh Sveti u nama učiniti prirodnim, spontanim činiti stvari Bogu mile. To će nam biti zadovoljstvo, a ne zapovijed. Bog nas štiti i zauzima se za nas u svakom trenutku. Ima jedan događaj koji mi je otkrio kako nas Bog čuva i kada nismo svjesni toga. Taj dan je do kasno u noć trajala molitva, išao sam kući sam, u automobilu. Stao sam nesvjesno na zeleno svjetlo na semaforu, kao da je crveno. Čudio sam se, što sam ja to stao? Pogledao sam da nema nikog iza mene kako me ne bi udario ili da izbjegnem neugodnosti zbog mog nelogičnog ponašanja. Taman sam bio spreman krenuti kad u tom trenutku, sa moje lijeve strane, prošiša jedan crni BMW koji se odvojio od poda na sredini raskrižja koliko brzo je vozio, on je prošao kroz svoje crveno. Da sam nastavio voziti, udario bi me točno s boka. Ostao sam još jednu izmjenu svjetala i zahvaljivao Majci Božjoj i njenom zagovoru i svim svecima što su me sačuvali. Bog je bio prisutan u tome. Osjetio sam tada lijepu Božju zaštitu Oca koji ljubi svoje dijete, mene. 

Pozivam i vas da se prisjetite trenutaka kada nemate objašnjenje kako ste preživjeli ili izbjegli nesreće, ozdravili čudesno brzi, kako ste bili spašeni. Vjerujem da postoje mnoge situacije gdje nas je Bog sačuvao, a da mi ni ne znamo. To je naš Bog. To je karakter našeg Boga. To je ono što naš Bog zaista jest. Bolest može biti kao sredstvo usmjerenja na Boga i treba biti takve. Sv. Papa Ivan Pavao II. u svom pismu o trpljenju govori kako trpjeti znači „postati izvanredno otvoren djelovanju spasonosnih Božjih snaga koje su u Kristu darovane čovječanstvu.“ Treba prihvatiti to stanje boli, odlučiti da je patnja sredstvo molitve, to znači prikazati patnju uslijed bolesti. Često ljudi postavljaju pitanje što znači prikazati svoju bol? Kako to učiniti? Sve me boli, a trebam prihvatiti to stanje, nije to lako prihvatiti. Međutim, ovdje se očituje nadnaravna snaga Božja već u našem nastojanju. Trebamo ući u to i reći: „Isuse i ti si bio na križu, i mene boli i ja jednostavno ne želim pobjeći, želim ući u to jer nemam kud. Ja želim to prihvatiti, prihvatiti psihički, duševno i duhovno. Odlučujem prikazati tu patnju kao molitvu tebi i kao nadoknadu za sve moje grijehe ili grijehe moje obitelji, i prikazujem je kao molitvu za primiti ozdravljenje. Otvoren sam da me ti ozdraviš.“ Pri tome se treba čuvati da se razvije uvjetovanje Boga za primanje ozdravljenja što nas čini ogorčenima i nesposobnima primiti ozdravljenje. Uvjetovati znači ne priznati ga Bogom ako ne ozdravimo. Ovdje je jako važno biti svjestan - da nas Bog ispunja snagom za učiniti sve ove korake. Trpjeti znači postati izvanredno otvoren za primanje spasonosnih Božjih snaga, to je ono što On s nama čini, to je ono što nam On daje - da idemo iz prihvaćanja u molitvu primanja ozdravljenja i ako ne primimo ozdravljenje - da nismo ogorčeni. 

Ovdje bih naglasio potrebu za jednim balansom, jednom zdravom sredinom u tom stavu prema bolesti. S jedne strane, prihvaćam bolest i uzimam križ, a s druge strane sam spreman primiti ozdravljenje. Ja sam onaj koji vjeruje, nada se i traži ozdravljenje, ali ako i ne primim - nisam očajan niti razočaran. Ja sam zahvalan što u svakom trenutku mogu primiti ozdravljenje. Mnogi mogu slušanjem ili čitanjem o Bogu koji ozdravlja, kao što je ova tema, primiti ozdravljenje. Ukoliko ne primim ozdravljenje ne ulazim u razočaranje, nego sam radostan jer, za par minuta opet mogu moliti. 

Sada pripravimo srce, a potom ćemo imati molitvu za ozdravljenje tijela da se Bog očituje u svom svojstvu ozdravljanja. Primi radost zbog te mogućnosti koju On daje. 

Krivi stavovi 

Kajat ćemo se i zbog naših krivih stavova - to je recimo stav „ja ne trebam ozdravljenje jer ja želim patiti.“ To je nešto što Bogu dokida njegovu Volju. On nas ozdravi ako nas želi ozdraviti. Ako mi određujemo što s našom bolesti onda smo mi ti koji uzimamo vlast u svoje ruke. Možda Bog tu bolest nama uopće nije namijenio. Bog je taj koji od nas čini svece i on to čini puno bolje nego bi mi mogli ikada. S njim možemo sve, a bez njega ništa kao što Isus govori u Ivanu 15,5. Pustimo dakle Bogu da bude Bog u našim životima. 

Isto tako postoji krivi stav „Bože, moraš me ozdraviti jer ako me ne ozdraviš, onda si mi nepotreban, kakav si ti onda Bog?“ To pokazuje da nismo ušli u odnos s Njim kako treba. Bog je osoba. Ako smo spremni poštovati ljude koliko tim više Stvoritelja. Treba ući u svoje srce i zauzeti stav povjerenja i poštovanja te divljenja i potpunog pouzdanja u Gospodina. Također, Bog ima svoje vrijeme i strpljivost i ustrajnost su ključne u odnosu s Bogom kao što stoji U Propovjedniku 3,1. 

Čest je i stav odbačenog grešnika gdje osoba sebi i drugima govori „Ja sam grešnik, gdje će mene Bog ozdraviti? Nema šanse da Bog izvršiti toliku invaziju neba na zemlju radi mene.?“ Mnogo ljudi živi u ovom identitetu odbačenog gledajući Boga kao strogog suca. Čim se pojavi bolest lako se zauzme identitet kažnjenog, onoga koji zaslužuje bolest, onoga koji je kriv i sada je onaj koji zasluženo pati jer bolje ni ne zaslužuje. Ovdje se umjesto priznanja vlastite grešnosti i pokajanja te potom pouzdanja u Boga ostaje zarobljen u vlastitoj nevrijednosti. 

Izdvojio bih jedno zanimljivo svjedočanstvo koje sam čuo a koje govori o ovom stavu srca. Jedan čovjek bio je bliski rođak od jedne časne sestre, koja je dolazila i pokušavala ga nagovoriti da se ispovijedi jer je bio teško bolestan od karcinoma koji se raširio na kosti. On bi znao psovati, proklinjati i govoriti „Makni se od mene!“ Sestra nije odustajala od molitve za njega i ustrajno je molila. Kada je na kraju iz kuće bio prevezen u bolnicu u teškom stanju, imao je karcinom. Ona je molila ispred bolnice, pa malo u kapelici bolnice. Stalno je osjećala poziv na molitvu za njega. Baš se bila posvetila tome. Jednog dana je svećenik ulazio u bolnicu, a ona je imala poticaj, nešto je vidjela u njemu, neki sjaj oko njega pa ga je upitala: „Molila bih vas, ako možete ući u tu sobu i pokušajte nagovoriti mog rođaka da se ispovijedi. Upozoravam, on će proklinjati, psovati biti će protiv, ali molim Vas pokušajte.“ Svećenik reče: „Ja sam sada stigao sa drugog kraja zemlje, idem posjetiti prijatelja u bolnicu i moram ići dalje i neke stvari sam dogovorio jer sam stvarno dugo putovao.“ Sestra ga je nekako ipak nagovorila. On je ušao u njegovu bolničku sobu i čim je rekao da je svećenik, čovjek ga je počeo psovati, proklinjati: „Sigurno vas je poslala ona moja rodica, makni se.“ Svećenik je ostao miran i upitao „Zašto vi ne želite da Vas ispovjedim ili da jednostavno uđete u razgovor?“ Bolesnik je odgovorio „Zato što meni nema spasa, ja sam počinio zlo koje se ne može oprostiti.“ Svećenik je nastavio „Koje zlo ste počinili? Pa Bog vas voli.“ Bolesnik se uporo zadržavao u stanju odbačenog „To su za mene bajke, priče. Ja ne znam Boga koji voli. Molim vas maknite se.“ Svećenik je u mirnom tonu upitao: „Možete mi samo ispričati, Vi ovdje umirete, pa možete mi reći. Što ćete izgubiti?“ Čovjek je onda ispričao svoju životnu priču: „Kad sam bio mlad, tek sam počeo raditi, napio sam se sa svojim prijateljima i zaspao sam na svom radnom mjestu, trebao sam okrenuti tračnice da vlak ide u drugom pravcu. Zaspao sam i zaboravio. Vlak je krenuo u drugom smjeru, nije bilo upozorenja na prijelazu i udario je u auto u kojem je bila obitelj. Ja sam ubojica. Ubio sam roditelje i malu djevojčicu. To je bilo u tom i tom gradu“ Svećenik je ostao preneražen i rekao: „To je bila moja obitelj, išli su mene gledati na utakmicu. To je bilo u tom i tom gradu. Bog koji te ljubi je došao i poslao mene tebi. Ovo ne može biti slučajnost.“ Tu se soba ispunila mirom i kao da se očitovala Božja prisutnost u sobi tim neopisivim mirom i blagošću. Čovjek je malo odškrinuo srce i ispovjedio se. 

Znate što se zatim dogodilo? Čovjek je sutradan ozdravio. Skinuo je svoje aparate i igle sa sebe i odšetao u park da se osjeti zdrav u svom tijelu nakon dugo vremena. Najvažnija promjena je bila u njemu, u njegovoj slobodnoj duši. To je svjedočanstvo ozdravljenja po ispovijedi. Očekujte nadnaravni Božji zahvat. Neki ljudi često znaju reći „Nemam mogućnosti za ozdravljenje u mom drastičnom slučaju“, a neki žive u ogorčenju „Zašto me Bog ne ozdravlja?“ Nemaju nadu prema Ocu koji ljubi. Isus je taj koji je na križu, koji nas sa svojom Majkom dočekuje i blagoslivlja. 

Bolest kao sredstvo sjedinjenja

Bolest koju imamo može biti izvanredno sredstvo sjedinjenja sa Bogom. Sv. Papa Ivan Pavao II. kaže „ne otkriva se smisao trpljenja na ljudskoj razini nego na mističnoj razini Kristove patnje.“ Ući u identitet djeteta Božjeg, iako imamo bolest izlazimo iz krivnje i onda se događa da vidimo Krista koji se spušta na čovjekovu razinu, koji pati iz ljubavi prema čovjeku i tu se nalazi mir i duhovna radost. 

Kako se to događa? To se događa tako da nam Bog prvo daje ustrajnost i mi onda surađujemo. On nam daje snagu da budemo ustrajni. Ta ustrajnost oslobađa nadu u nama. Sv. Ivan Pavao II. navodi „oslobađa se nada u nama“, u tom području nade mi nismo odbačeni i bez obzira na ishod smo dijete Božje koje zna da ima najvažnije – vječni život. Zdravlje vječnosti je ono što nam treba. Sada, u toj nadi i sve većem sjedinjenju s Bogom koji nam daje tu nadu se može dogoditi ozdravljenje. Nama je ipak najvažnije da pronalazimo Božju ljubav koja je poanta svega. 

Božja ljubav je najveći dar. U svakodnevnim bolestima i trpljenjima umjesto ogorčenosti, zajedljivosti, svađe, srditosti, odbačenosti, ostavljenosti mi ustrajno sudjelujemo u učvršćenju našeg usmjerenja ka Bogu i tako se oslobađa nadnaravna nada u nama. Nada koju ništa ne može uništiti jer je ulivena u nas. Ulivene bogoslovne kreposti su - nada, vjera i ljubav (KKC 1812 – 1813). Ta nada stvara područje u kojem se događa susret sa Božjom ljubavi, sjedinjenje. Tu imamo primjere brojnih svetaca i blaženika, pa evo i suvremenih kao Carlo Acutis i Chiara Luce Baldani. 

Neka, u Ime Isusa Krista budemo uistinu ustrajni, ispunjeni nadom. Neka puknu okovi te zatvorenosti i krivih stavova, od odbačenosti i od istine da smo dijete Božje. Neka se probudi nada i neka bude Božja ljubav! Neka bude ljubav kao najviši dar Duha Svetoga prisutna u nama! Bog je zdravlje. Matej 12,15 kaže „za njim je išlo mnoštvo, on ih sve ozdravi.“ Evo i mi smo ovdje mnoštvo koje ide za njim. 

Želio bih da svi gledaju Isusa Krista na križu raširenih ruku, koji je na križu spreman primiti sve naše patnje i boli kao izraze naše ljubavi. Sv. Papa Ivan Pavao II. u svom Pismu ističe nešto prekrasno, vadi iz blaga majke Crkve i kaže „Isus Krist nije zatvorio sebe u svoje djelo otkupljenja“ i rekao, evo gotova je ta moja patnja u smislu da On ne treba više nas. On je do kraja uništio snagu grijeha i uništio je smrt dajući nam vječni život. Međutim, sebe je ostavio otvorenim za suradnju s nama i našim patnjama. Tu se događa ta suotkupiteljska patnja. Tu mi možemo prikazati svaku svoju bol kao izvanredno očitovanje Njegove snage. To tada postaje snažna zagovorna molitva. Tu se dobiva smisao svake bolesti, svake patnje, svakog nedostatka, tu je pobjeda bez obzira na bilo koju okolnost koja nas snađe. Neka nas dotakne Njegova milost. 

Završit ćemo citatom koji smo imali na samom pozivu Rimljanima 8,39 Čvrsto vjerujem da nas ni smrt, ni život, ni anđeli ni demoni, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje stvorenje neće moći rastaviti od ljubavi Božje objavljene u našemu Gospodinu Kristu Isusu.

Uđimo u molitvu po ovim ključevima vjere i pokajanja, oprosta, odricanja, preuzimanja vlasti i blagoslova. Naša služba evangelizacije srca može moliti za vas ako se javite na: ods.unbound@gmail.com. 

S povjerenjem u Boga, ohrabrite se i suočite sa svojim stavovima prema bolesti i Bogu s obzirom na bolest. Vjerujem da će se dogoditi velike promjene, ozdravljenja i najvažnije zauzimanje jedne jasnoće stava prema sebi u Bogu. Neka nas Gospodin posveti svojom milosrdnom ljubavi. U bolesti nam Bog daje da uzdajući se u Njega ta bolest i patnja milosno preobraze u pobjedničku molitvu iz koje nam iz srca izlazi snažan uzvik iz Prve poslanice Korinćanima 15,55 „Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj?