Homilija oca Raniera Cantalamesse, OFM, povodom Velikog petka 10. travnja 2020

„Imam naume mira, a ne nesreće.“ 

Sv. Grgur Veliki govorio je da Sveto pismo „cum legentibus crescit“ [1] raste s onima koji ga čitaju. Ono otkriva uvijek nova značenja koja odgovaraju na pitanja u srcima onog koji ga čita. Ove godine izvješće o Muci Kristovoj čitamo s pitanjem, štoviše s vapajem, u srcu, koji se uzdiže povrh cijele zemlje. Trebamo tražiti odgovor koji Božja riječ na njega daje.

Evanđelje koje smo upravo pročitali izvještava o objektivno najvećem zlu učinjenom na zemlji. Možemo to promatrati iz dva različita ugla: sprijeda ili straga, odnosno, možemo tražiti njegove uzroke ili njegove posljedice. Ako stanemo na povijesnim uzrocima Kristove smrti, bit ćemo zbunjeni i u napasti poput Pilata reći: „Nevin sam od krvi ove“ (Mt 27,24). Križ bolje razumijemo iz perspektive njegovih učinaka, nego sa stajališta njegovih uzroka. Stoga kakvi su bili učinci Kristove smrti? Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom i ispunjeni nadom u vječni život. (usp. Rim 5,1-5). 

Međutim, postoji učinak kojeg nam situacija u kojoj se nalazimo posebno pomaže shvatiti. Kristov je križ promijenio smisao boli i ljudske patnje, svake vrste patnje, bilo tjelesne bilo moralne. Ona više nije kazna ni prokletstvo. Ona je u svom korijenu otkupljena u trenutku kada ju je Sin Božji preuzeo na sebe. Koji je najsigurniji dokaz da piće koje ti netko nudi nije otrovano? Ako ta osoba pije iz iste čaše prije nego li ti to učiniš. Upravo je to Bog učinio: na križu je pred očima cijeloga svijeta ispio čašu boli do samoga dna. Tako nam je pokazao da ono što u njoj nije otrovno, nego se na dnu ovoga kaleža nalazi biser.

Nije ovdje riječ samo oboli vjernika, nego o svakoj ljudskoj patnji. On je umro za svako ljudsko biće: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). 

Sve, ne samo neke! Sv. Ivan Pavla II. je na svojoj bolničkoj postelji nakon pokušaja atentata na njega, zapisao: „Trpjeti znači postati posebno osjetljiv na djelo spasiteljske snage Božje koju je Krist pružio čovjeku.”[2] Zahvaljujući Kristovom križu, patnja je na svoj osobit način postala oblik „univerzalnog sakramenta spasenja“ za ljudski rod.

--

Kakvo svjetlo sve to baca na dramatičnu situaciju kroz koju svijet upravo prolazi? U tome također najprije trebamo tražiti učinke, više nego uzroke, i ne samo one negativne o kojima svakodnevno slušamo u izvješćima koja nam razdiru srca, nego i one pozitivne koje ćemo uočiti pažljivijim opažanjem.

Pandemija koronavirusa nas je naglo probudila iz najveće opasnosti u koju pojedinac i čovječanstvo može upasti, a to je iluzija o svemoći. Jedan je židovski rabin napisao da ove godine imamo priliku slaviti poseban pashalni izlazak, izlazak iz „egzila savjesti“. [3] Najmanji i bezoblični element prirode, virus, bio je dovoljan da nas podsjeti da smo smrtni, da vojna moć i tehnologija nisu dovoljne kako bi nas spasile. Kao što psalmist kaže: „Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba“ (Ps 49,21). Koje li istine!

Oslikavajući katedralu sv. Pavla u Londonu slikar James Thornhill u jednom je trenutku bio toliko oduševljen svojom freskom da je zakoračio unatrag kako bi je bolje vidio, nesvjestan da je došao do ruba skele. Njegov pomoćnik zgrožen mogućim ishodom, shvatio je da bi uzvik upozorenja samo ubrzao nesreću. Bez oklijevanja je umočio kist u boju i bacio ga posred freske. Njegov je učitelj preneražen zakoračio naprijed. Njegovo je djelo bilo oštećeno, ali on je bio spašen.

Tako Bog ponekad postupa i s nama: On poremeti naše projekte i mir kako bi nas spasio od ponora kojeg ne vidimo. No, moramo paziti pritom da ne budemo prevareni. Nije Bog taj koji je bacio kist na naše tehnološki napredno društvo. Bog je naš saveznik, a ne saveznik virusa! On sam u Svetome pismu kaže: „Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam, naume mira, a ne nesreće“ (Jer 29,11). Kad bi ove nedaće bile Božja kazna, ne bi bilo jasno zašto jednako pogađaju dobre i loše i zašto su njima siromasi obično najviše pogođeni. Zar su oni veći grešnici od ostalih?

Ne! Onaj koji je plakao zbog Lazarove smrti plače i danas zbog nedaća koje su se srušile na čovječanstvo. Da, Bog „trpi“ poput svakoga oca i poput svake majke. Kada to jednoga dana shvatimo, bit ćemo posramljeni što smo ga za života optuživali za nedaće. Bog u našoj boli sudjeluje kako bismo je nadvladali. Sv. Augustin piše: „Budući da je vrhunska dobrota, Bog nikada ne bi dopusti da u Njegovim djelima bude ikakva zla, kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz toga zla izvuče nešto dobro.“ [4]

Je li Bog Otac htio smrt svoga Sina kako bi iz toga izvukao nešto dobro? Ne, On je jednostavno ljudskoj slobodi dopustio da djeluje kako želi, ali podložio ju je svojemu planu, ne ljudskome. Isto vrijedi za prirodne katastrofe poput potresa i epidemija. Ne stvara ih On. On je i prirodi dao neku vrstu slobode, koja se doduše obilježjima razlikuje od slobode dane ljudskome biću, ali ipak riječ je o obliku slobode – slobode koja se odvija prema sebi svojstvenim zakonima razvoja. On nije stvorio svijet kao programirani sat u kojem je moguće predvidjeti svaki pokret. To je ono što neki nazivaju „slučajnošću“, a Biblija to naziva „Božjom mudrošću.“ 

--

Drugi pozitivan plod ove sadašnje zdravstvene krize je osjećaj solidarnosti. Kada su se u ljudskoj povijesti ljudi svih nacija osjećali ovako ujedinjeni, jednaki i u manjem sukobu nego u ovome bolnome trenutku? Nikada do sad nismo u toj mjeri doživjeli istinitost riječi velikog talijanskog pjesnika Giovannija Pascolija: „Mir, ljudi! Preduboka je tajna prostrte zemlje.“[5] Zaboravili smo graditi zidove. Virus ne poznaje granice. U jednom je trenutku srušio sve barijere i razlike među rasama, narodima, vjerama, u bogatstvu i moći. Kada ovaj trenutak prođe ne smijemo se više nikada vratiti na ono prijašnje. Kao što nas je Sveti Otac potaknuo, ne smijemo propustiti ovu priliku. Ne dopustimo da tolika bol, tolike smrti i toliki herojski angažman naših zdravstveni radnika bude uzalud. Vraćanje u prijašnje stanje jest „recesija“ koje se najviše trebamo bojati. 

„On će biti sudac narodima, mnogim će sudit' plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat' mača protiv naroda nit' se više učit' ratovanju“ (Iz 2,4). 

Ovo je trenutak da se ispuni nešto od ovoga Izaijinog proroštva čije ispunjenje čovječanstvo već dugo iščekuje. Recimo: „Dosta!“ Tragičnoj utrci u naoružanju. Podignite svoj snažan glas, vi mladi, jer ovdje je riječ ponajprije o vašoj sudbini. Prenamijenimo neograničena sredstva koja su se odvajala u svrhu naoružanja za ciljeve koji nam se sada očituju kao hitni, zdravlje, higijena, prehrana, borba protiv siromaštva, služenje stvorenju. Ostavimo budućem naraštaju svijet ako treba siromašniji u stvarima i novcu, ali bogatiji u svojoj čovječnosti. 

--

Božja nam riječ govori da u ovakvim vremenima najprije trebamo zavapiti Bogu. On nam sam na usne stavlja riječi Njemu upućenog vapaja, ponekad teške riječi, gotovo optužbe: „Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! ... Ustani, u pomoć nam priteci, izbavi nas radi ljubavi svoje!“ (Ps 44,24, 27). „Gospodine, zar ne mariš što ginemo?“ (Mk 4,38). 

Želi li Bog da ga molimo kako bi nam iskazao svoju dobrotu? Može li naša molitva možda primijeniti Božje planove? Ne, ali postoje stvari koje nam Bog želi udijeliti kao zajednički plod svoje milosti i naše molitve, gotovo kao da je htio sa svojim stvorenjem podijeliti zaslugu darovanog dobra. [6] Bog je onaj koji nas na to potiče: „Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7,7). 

Kad su Izraelce u pustinji ujedale zmije otrovnice, Bog je Mojsiju naredio da podigne na stup zmiju od bronce i tko god bi u nju pogledao, ne bi umro. Isus se ovim simbolom poslužio kada je Nikodemu rekao: „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji,da svaki koji vjeruje u Njemu ima život vječni“ (Iv 3,14-15). I nas u ovome trenutku ujeda nevidljiva „zmija“ otrovnica. Podignimo pogled u onog koji je uzdignut za nas na križ. Poklonimo se pred njim za nas i za cijeli ljudski rod. Tko ga pogleda s vjerom, neće umrijeti. A ako i umre, ući će u život vječni. 

„Nakon tri dana uskrsnut ću“, Isus je navijestio (Mt 27,63). I mi ćemo nakon ovih dana nadajmo se kratkih, ponovno ustati i izići iz grobova, koji su naši domovi postali. Ali, ne kako bi se vratili prijašnjem životu poput Lazara, nego ušli u novi život poput Isusa. U život koji će biti više bratski, više ljudski, više kršćanski!

Otac Raniero Cantalamessa, OFM

Veliki petak, 10. travnja 2020.

Bilješke:
[1] Moralia in Job, XX, 1. [2] Ivan Pavao II, Salvifici doloris [O smislu ljudskog trpljenja], n. 23. [3]https://blogs.timesofisrael.com/coronavirus-a-spiritual-message-from-brooklyn (Yaakov Yitzhak Biderman). [4] Vidi sv. Augustin, Enchiridion 11, 3; PL 40, 236. [5] Giovanni Pascoli, “I due fanciulli” [„Dvoje djece”]. [6] Vidi Sv. Toma Akvinski, Summa Theologicae, II-IIae, q. 83, a. 2