Identitet Crkve je evangelizacija u karizmama

Nova evangelizacija stvara novo lice Crkve. To je Crkva koja doživljava preobrazbu. (biskup mons. Đuro Hranić)

U ovom milosnom vremenu Duhova pozvani smo doći k Bogu Duhu Svetom i otvoriti mu svoje srce da nas što više suobličuje Kristu, da nas osposobljava naviještati radosnu vijest i kad je zgodno i kad je nezgodno. 

Na Pedesetnicu se silazak Duha Svetog dogodio u obliku ognjenih jezika i sa još jednim vidljivim znakom, prvom karizmom, darom jezika. Duh Sveti je osposobio apostole za djelovanje dajući im odvažnost i hrabrost te vanjske znakove koji su potvrđivali ono što su živjeli. Vidimo da su očitovanje Duha, karizme i svjedočanstvo znakovi koji prate rođenje Crkve. To je njen identitet. Prvi izazov koji se stavlja pred tu, našu Crkvu, je u Djelima 2.13 nerazumijevanje i prezir karizme. Sveto pismo navodi kako su pojedinci podrugljivo protumačili djelo Duha popraćeno emotivnim i začuđujućim ponašanjem vjernika kao čin pijanstva. Kao Crkva nalazimo se danas u izazovu ispravnog tumačenja i hrabrog prihvaćanja djelovanja Duha kroz karizme. Djela apostolska kao biblijska knjiga nam živom riječi svjedoči o snazi Duha koji vodi Crkvu. Ta knjiga nije dovršena nekim zaključkom svetog Luke ili krajem života Svetog Pavla jer se djela apostolska nastavljaju kroz nas, Crkvu, mi smo njen nastavak. 

Karizmatska i institucionalna dimenzija Crkve

Što je uloga pojedinca značajnija, utjecajnija, u Crkvi to je važnost očinskog i brižnog odgovora na pojavu karizmi, osobito kada su one čudne i nove, od presudne važnosti za očuvanje identiteta Crkve ali i za ispunjenje životnog poslanja svakog tog pojedinca. Lakše je odustati, zaustaviti se, odbaciti i maknuti sve nejasno i neprikladno od sebe uz mnoštvo logičnih opravdanja nego nasljedovati ljubav i kao brižni roditelj postupiti brižno pa zastati, vrednovati, urediti, provjeriti i dobro zadržati. Lakše je naime, dijete hladno pogledati i poslati ga u sobu nego mu obrisati nos, počešljati ga i polako poučavati.

Koliko je to presudno potvrđuje Sveta Predaja, Nauk Crkve kao dragocjeni putokaz kroz naš prolazni životni put do vječnosti. Katekizam Katoličke Crkve nam govori o važnosti karizmi (KKC 799-801) i sam je plod odgovora na poticaje Duha i nastao u povezanim karizmama junaka naše Crkve. 

Apostoli koji su povjerovali, u svojoj vjeri postaju po Duhu djelotvorni u ljubavi. Kako su djelotvorni? Po karizmama koje su dar izraza ljubavi koja služi drugima, ljubavi koja se razdaje. To je Crkva koja se izražava, koja je dinamična, u pokretu, koja izlazi vani i svjedoči.

Karizme su dakle djelovanje, dinamika, a to djelovanje potrebno je karizme institucije, karizme usmjerenja karizmi. Karizma institucije je pozvana prepoznavati, usmjeravati, uređivati, osnaživati i radovati se karizmama. I karizme i institucija su dar Duha Svetoga. 

Crkva, kao tijelo Kristovo je i struktura u kojoj i po kojoj djeluju karizme. Jedna od povjerenih zadaća institucionalne dimenzije Crkve je i vrednovati karizme, dati upute vjernicima kako prepoznavati i koristiti karizme.

Velika opasnost karizme upravljanja je da se svojoj težnji za uređivanjem i jasnoćom proizvede uniformiranost, da težeći jedinstvu proizvede jednakost, odnosno tihu jednoličnost. Prerevno čuvajući red i učvršćivajući formu može izgubiti sadržaj koji je smisao služenja. Svi kojima je dan autoritet trebaju stoga budno paziti da „ne gase Duha" jer bi time poništavali smisao Crkve kao mističnog Tijela Kristova koje prije svega evangelizira(1 Solunjanima 5.19-22). 

Težnja sakramenata kao vidljivog znaka nevidljive milosti je dati vidljive plodove obnove i snage ljubavi Božje koja djeluje i po karizmama u vjernicima. Kada drugi vide kako se ljubimo priključuju se nove duše. 

Nova evangelizacija

Papa Benedikt XVI emeritus poručio je kako je zadaća Crkve osigurati pogodne uvjete za „proizvodnju svetaca“. Svetac se postaje po sili odozgor po karizmama koje se očituju. Svaka karizma treba zajedništvo i organizaciju tog zajedništva kako bi dosegnula svoju puninu, a ona se najbolje ogleda u zajedništvu u kojem se daje. 

Kako ovo nije samo romantična čežnja i samo lijepe riječi upućene reda radi, nego ozbiljna potreba Crkve koja je itekako prepoznata, potvrđuju promjene koje provode tri posljednje Pape. Te promjene idu za tim da se očuva identitet Crkve kao evangelizacijske jer joj to jamči autentičnost i vodstvo Duha. U dokumentima se iščitava da se Crkva ne smije usredotočiti najviše na održavanje i razvijanje svog institucionalnog i autoritativnog dijela, odnosno prekomjerno ulagati svoje napore u hijerarhijsku podjelu i besprijekorno funkcioniranje i formaliziranje, jer tada je sve manje svoja. 

Tako je Sveti Ivan Pavao II, kao Papa, stvorio izraz "nova evangelizacija" u homiliji održanoj u Mogili, 9. lipnja 1979., a u nekoliko navrata naznačio ju je misijom Crkve u trećem tisućljeću njene povijesti (Novo millennio ineunte, 2001). 

Papa Benedikt XVI. u apostolskom pismu „Ubicumque et semper“ (od 21.09.2010.) ustanovio Pontifikalno vijeće za promoviranje Nove evangelizacije osnažujući i formalizirajući težnje svog svetog prethodnika u kojem donosi kako je dužnost Crkve naviještati uvijek i svuda Evanđelje Isusa Krista i unaprjeđivati evangelizaciju u povezanosti sa Biskupskim konferencijama. 

Dodatno, 25. siječnja 2013. Papa Benedikt XVI., prenio je nadzor kateheze iz Kongregacije za kler u Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Time se kateheze usmjerava ne na poučavanje radi poučavanja nego na poučavanje poradi ispravne i snažne evangelizacije. 

Nasljedujući ove promjene ili težnje za promjenama u naglašavanju evangelizacije Hrvatska biskupska konferencija donijela je dokument „Da vaša radost bude potpuna“. 

Pri predstavljanju tog dokumenta đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju izrekao je citirajući dijelove dokumenta: 

„Nikada kao sada nije nam bilo potrebno evanđeosko razlučivanje vremena i evanđeoska hrabrost koja nas je u stanju pripremiti za neke nove vrste mučeništva te nam iznova dati snagu u predstavljanju ljepote i neprolazne novosti susreta s Kristom. 

Nova evangelizacija stvara novo lice Crkve. Crkva je to koja objavljuje evanđeosku sliku Boga ljubavi i milosrđa, Crkva koja je krenula na put prema periferijama, Crkva koja radosno evangelizira ljepotom liturgije, izgrađuje se zajedništvom novih odnosa koje je Krist donio. To je Crkva koja doživljava preobrazbu. I koja živi od čežnje za Bogom, jer Bog je taj koji, kako će reći Pavao, 'u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati' (Fil 2,13). Bog je taj koji daje 'da vaša radost bude potpuna' (Iv 15,11)"

Karizme i kreposti

Svjedočenja bez iskrenog susreta i iskustva sa Gospodinom nema, a Crkva „diše“ Duhom Svetim koji nas suobličuje Kristu. Krist se kroz svakog od nas, na originalan način, želi objaviti svijetu u snazi tog istog Duha. Tu svjedočku objavu, ako je autentična, uvijek karakterizira poniznost, jasnoća i razborita usklađenost sa Naukom Crkve. Međutim, karakterizira je i kreativnost, radost, jer Bog je osoba koja one koji ga susretnu potpuno oduševi i ispunjava ljubavlju što se pokazuje na originalne, uvijek nove i osvježavajuće načine. U protivnom, lako možemo karizme zamijeniti za kreposti. Na krepostima stoje karizme, ali je iskrivljeno razmišljati kao da su kreposti sve ili da su kreposti i karizme isto. 

Kreposti se izražavaju, postaju djelotvorne kroz svakodnevno življenje, kroz karizme. Najveći dar od svih, ona kojoj je sve usmjereno je Ljubav. Bog je ljubav ( ) Sveti Pavao to jednostavno kaže kada bi sve imali, a ljubavi ne bi imali, ništa smo. Ljubav je izražaj i mjerilo karizmi. Ljubav koja služi i razdaje se. 

Stoga, molimo kao Crkva s vjerom i nadom u srcu da budemo otvoreni novostima i iznenađenjima karizmi te da ćemo, kada nam ih sa sobom Duh Sveti donese, s brižnom pažnjom to prepoznati i potom o povjerenom brinuti. Nedostaje takvih jasnih molitvi, opredjeljenja i jasnoća u našem kršćanskom katoličkom surječju. Molimo da se ne prepadnemo radosti i kreativnosti koje se u susretu sa osobom Duha Svetog događaju i iz njega proizlaze. Molimo da možemo razabirati u svakoj situaciji što je zalutalost čovjeka, a što snaga Duha, što je pijanstvo, a što djelovanje Duha (Djela apostolska 2:15), da ne bi odbacili i ono Božje, karizme - dane nam kao izraz ljubavi koja je esencijalni sastojak učinkovite evangelizacije (1 Solunjanima 5.21). Da ne bi smo odbacili ljubav zbog nerazumijevanja i nesnalaženja u novom, zbog inzistiranja na vlastitom miru i urednosti – da ne bi u stare mješine ulijevali i tako prolili novo dragocjeno vino. 

Upravo razina otvorenosti novom i nepoznatom, u osluškivanju i otvorenosti Duhu čini presudnu razliku između Crkve koja zatvara vrata, Crkve koja ima otvorena vrata i čeka ili Crkve koja izlazi vani na periferije donoseći radosnu vijest. Molimo dakle i dočekajmo Duhove kao posude spremne za primanje milosti ali i ostanimo u Pedesetnici koja obnavlja Crkvu i po njoj i naš narod. Budimo narod vičan slavljenju koji se sve više, iz dana u dan, suobličuje Kristu.

Zadaća karizmatske obnove u Katoličkoj Crkvi

Papa Franjo je na proslavi osnivanja CHARIS-a, Javno crkvenog tijela za karizmatsku obnovu u lipnju 2019., u dvorani Pavla VI u Vatikanu izjavio kako Katolička Crkva treba donositi dokumente koji su prvenstveno usmjereni na uređivanje i osnaživanje karizmi. Istaknuo je da ukoliko to ne čini da tada Crkva gubi svoj identitet. Istaknuo je kako je Crkva je prije svega evangelizacijska, to je njen primarni identitet, a za biti učinkovita u tome, treba prepoznavati i njegovati karizme koje joj Gospodin neprestano u izobilju daje. 

Na tom susretu je govorio duhovni asistent CHARIS-a f. Raniero Cantalamessa, koji je naglasio kako Katolička karizmatska obnova treba težiti da uskoro ne koristi naziv karizmatska jer bi to značilo da je ispunjena jedna od zadaća da Katolička Crkva bude ispunjena svjesnošću o karizmama, a time i karizmama. Tada bi se Obnova mogla fokusirati na obnovu Crkve kao struja milosti koja je već osvijestila duhovnu stvarnost karizmi svakom katoliku. „Budite kao rijeka koje nestaje u moru“ pozvao je papa Franjo predstavnike nacionalnih karizmatskih obnova cijelog svijeta misleći upravo na ovaj cilj.

Kardinal Kevin Joseph Farell koji vodi Dikasterij za laike, život i obitelj u sklopu kojeg CHARIS djeluje, naglasio je kako Crkva pred izazovima današnjice ozbiljno računa na doprinos Katoličke karizmatske obnove koja je osobito iskusna u evangelizaciji.

Lordan Ljubenkov
Nacionalni koordinator 
Katoličke karizmastke obnove u Duhu Svetom