Gospodine, tko je moj bližnji?

Uvodne molitve koje se mogu moliti kroz ovo vrijeme:

• Dođi Duše Sveti, dođi po moćnom zagovoru Bezgrešnog Srca Marije, svoje preljubljene zaručnice! (tri puta)
• Dođi, Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernika; I zapali u nama oganj ljubavi svoje!
• Pošalji Duha svojega, Gospodine; i obnovi lice zemlje!

Dođi duše presveti

Dođi, Duše presveti, 
sa neba nas posjeti 
zrakom svoje milosti.

Dođi, Oče ubogih, 
djelitelju dara svih, 
dođi, srca svjetlosti.

Tješitelju tako blag, 
ti nebeski Goste drag, 
pun miline, hlade tih.

Umornima odmore, 
u vrućini lahore, 
razgovore žalosnih.

Sjaju svjetla blaženog, 
sjaj u srcu puka svog, 
napuni nam dušu svu.

Bez Božanstva tvojega, 
čovjek je bez ičega, 
tone sav u crnom zlu.

Nečiste nas umivaj, 
suha srca zalivaj, 
vidaj rane ranjenim.

Mekšaj ćudi kamene, 
zagrij grudi ledene, 
ne daj nama putem zlim.

Svim što vjeru imaju, 
što se u te ufaju, 
sedam svojih dara daj.

Daj nam krepost zaslužnu, 
i smrt lijepu, blaženu, 
daj vjekovit svima raj. Amen

Djela apostolska 20, 1-16

Pavao u Makedoniji i Grčkoj

¹Kad se sleže metež, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i otputova u Makedoniju. ²Prešavši one krajeve, hrabreći braću besjedom mnogom, dođe u Grčku ³i provede ondje tri mjeseca. Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluči vratiti se preko Makedonije. ⁴Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, Timotej i Azijci Tihik i Trofim. ⁵Oni odoše prije te nas dočekaše u Troadi. ⁶Mi pak nakon danâ Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana dođosmo k njima u Troadu, gdje proboravismo sedam dana.

Eutih oživljen

⁷U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći. ⁸U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka. ⁹Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva. ¹⁰Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: »Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!« ¹¹Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova. ¹²Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni.

Iz Troade u Milet

¹³Mi pak pođosmo naprijed lađom: otplovismo u As. Odande smo imali povesti Pavla – tako je odredio kad se spremao poći pješice. ¹⁴Kad nam se u Asu pridruži, uzesmo ga i stigosmo u Mitilenu. ¹⁵Odande odjedrismo sutradan i stigosmo nadomak Hija, prekosutra krenusmo u Sam, a idućeg dana stigosmo u Milet. ¹⁶Jer Pavao je odlučio mimoići Efez da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu.

Izvor: https://biblija.ks.hr/

Gospodine, tko je moj bližnji?

Charles Whitehead 

Kršćanstvo se ne temelji na individualizmu, nego na životu izraženom u obitelji i zajednici. Naš susret s Bogom se događa toliko u drugima, koliko u molitvi u osami. Gostoljubivost je ljubazno i velikodušno primanje u našu kuću i naš život kako prijatelja tako i stranaca. Radi se o jednom od najstarijih znakova karakterističnih za civilizirano društvo, i nalazi se u središtu Evanđelja. Bog nam kaže da nije dobro da čovjek bude sam: izoliranje i samoća nisu Njegova volja za nas (Post 2, 18). Rijetki su koji sami uspijevaju izdržati teret života; zaista, svi trebamo bliske odnose koji nam dopuštaju dijeliti s drugima nade i snove, boli i pogreške. Odnose u kojima smo priznati i ljubljeni radi onoga što jesmo, u kojima smo prihvaćeni potpuno. Za mnoge od nas takvi odnosi se ostvaruju u braku i obitelji, ili u različitim oblicima zajedničkog života (života u zajednici); pod zajednicom ne shvaćam samo redovničke zajednice, nego također zavjetne zajednice, male župne zajednice i molitvene skupine, mjesta na kojima se braća obvezuju dijeliti život i uzajamno se pomagati u rastu kao narod Božji. 

"NAPUŠTENE OKUĆIT ĆE JAHVE" (Ps 68, 7). 

Općenito, obitelji izvlače korist od otvaranja vrata onima koji ne žive u ozračju izgrađenom od roditelja i djece, tj. od kućne crkve. Nazočnost krvnih roditelja, kao također i "stričeva, strina, ujaka, ujni" i posebnih prijatelja je izvor za uzajamno obogaćivanje. Za jednu osobu koja živi sama, spoznaja (svijest) da je prihvaćena kao član takve "proširene" obitelji, sa slobodom da odlazi i dolazi po svojoj volji, da je uključena u obiteljske događaje i djelatnosti, čineći njen dio u punini, a ne samo kao gost, bit će element ohrabrenja i podrške. Obitelj je institucija koja oslobađa, otvara vrata i prozore zatvora u koja se ponekad povlačimo kada smo sami. Bog je Mojsiju dao Jitrovu obitelj (Izl 2, 11-3, 1): Gospodin je znao dobro da mu trebaju ljubav, ruka na ramenu, dobar objed, bratstvo jedne obitelji; imao je potrebu da bude prihvaćen i shvaćen. Moramo naučiti suzdržavati se od davanja savjeta, slijedeći jednostavno Jitrov primjer: "Zašto ste ostavile toga čovjeka? Pozovite ga na objed!" (Izl 2, 21). 

"GOSTOLJUBIVOST REVNO NJEGUJTE" (Rim 12, 13). 

Sveto Pismo je puno opomena o gostoljubivosti. Pavao traži da budemo revni u njoj (Rim 12, 13) i opisuje svećenika kao "gostoljubiva" (Tit 1, 8); Petar preporučuje da gostoljubivo primamo jedni druge bez mrmljanja (1 Pt 4, 9). Gostoljubivost može biti zahtjevna. Jedna stvar je primiti one koji ti se sviđaju, a veoma je drukčije primiti one koje nismo birali. Zahtjeva promjene i prilagođavanje, mudrost i razlučivanje, jer nisu svi koji dolaze na naša vrata poslani od Gospodina. Neki će nas rastresti, oslabiti i iscrpiti, poremetiti naš obiteljski život; gostoljubivost, zaista ne znači prevrnuti sve da bi zadovoljili nerazumne zahtjeve drugih. Odmah ćemo prepoznati one koje je poslao Gospodin: općenito, oni su spremni primiti bilo koju stvar koju im možemo dati. Ali prije nego ih mognemo primiti, možda moramo pustiti da Gospodin prevrne od glave do pete nekoliko misli i vrednota koje nas pokreću. 

"Evo na vratima stojim i kucam" (Otk 3, 20) 

Biti kršteni u Duhu Svetom znači širom rastvoriti vrata vlastitog srca i vlastitog života Gospodinu, kao i prihvatiti da Mu damo ključeve. Ovo zbog toga, jer ljubiti Gospodina Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom i svim umom (Lk 10, 27) bit će nemoguće ako ne povjerimo sve Njemu: obitelj, posao, kuću, sigurnosti. Sve. Tada više nisam ja gospodar kuće: postajem kućepazitelj; sada me Gospodin prima u Njegovu kuću, a ne ja Njega. Kako ću se ponašati onda, kada Gospodin pošalje bližnjega koji treba mene ili moju pomoć? 

"Ljubi bližnjega kao samoga sebe" (Lk 10, 28) 

"Gospodine, tko je moj bližnji?", pitam ja. Dobro pitanje. Kao zakonoznanac u prispodobi o dobrom Samaritancu, skoro svi doživljavamo odgovor koji postavlja granice: tvoj bližnji je ovaj, svakako nije onaj. Isus, međutim, ne postavlja nikakvu granicu. Moj bližnji je svatko tko se nalazi u potrebi, bilo koje da je rase, vjerovanja ili bilo kojeg da je društvenog naslijeđa: On ih prihvaća sve. Potrebe drugih mogu u meni proizvesti u meni razne stavove: bit ću kao svećenik i levit, kao gostioničar ili kao Samaritanac? Za prvu dvojicu ranjeni čovjek bijaše samo problem koji treba izbjeći; za gostioničara on predstavlja osobu koju treba uslužiti, ali samo za pristojnu naknadu; za Samaritanca se radi o ljudskom biću o kojemu treba brinuti i ljubiti ga. Ako ovom popisu osoba dodamo Isusa, za Njega je žrtva razbojnika osoba za koju daje život. Isus naučava ljubav bez granica: po Njegovom nauku svaka osoba koju susrećem predstavlja moga bližnjega. Kada kažemo "prijatelji", "bližnji", "braća i sestre", govorimo o odnosu koji karakterizira ljubav i briga za druge; jesu li naši postupci u visini (u skladu) ovih izraza? Isus neće od nas tražiti da nam bude simpatičan, mnogo je zanimljiviji onaj koga smo odbacili, komu smo uskratili našu ljubav. Kada zovemo Isusa "Gospodine", moramo biti spremni povjeriti Mu svaku stvar, svjesni da će On to iskoristiti za proširenje Svoga Kraljevstva. Naš kršćanski poziv, dakle, uključuje i gostoljubivost onima koje nam šalje Gospodin; možda neće uvijek biti lako, ali će uvijek biti blagoslov, kako za nas, tako i za one koji dolaze. 

Izvor: Gornja soba – Pedesetnica naroda (ICCRS)