Svjedočanstvo o hodočašću mira Josipa Jelinića

Portal Bitno.net objavio je 14. travnja 2025. skraćeno svjedočanstvo vlč. Davora Klečine (https://www.bitno.net/vijesti/aktualnosti/kako-je-josip-s-krizem-razoruz... ) svećenika Banjolučke biskupije, o ovoj inicijativi, a cjelovito svjedočanstvo objavljujemo ovdje.

Foto: Josip i vlč. Davor Klečina na mjestu mučeništva Drinskih mučenica u Goraždu

Foto: U molitvi oprosta ispred spomen-obilježja ubijenim Hrvatima u Briševu kod Prijedora

Najprije bih istaknuo da Josipa uopće nisam poznavao niti sam ga imao priliku susresti do ovog hodočašća, niti mi je bilo poznato njegovo djelovanje. Nekoliko dana prije početka hodočašća nazvali su Josip i naši zajednički prijatelji Matija Ricov i Bruno Penava, iz molitvene zajednice „Nanovo rođeni“. Upoznali su me s inicijativom i zamolili da s njima budem dio malog logističkog tima koji će svakodnevno pratiti Josipa u određivanju dionica kojima treba proći, lokacija koje treba posjetiti te kontaktirati svećenike po župama i samostanima kao i druge relevantne osobe.

Treba najprije naglasiti i pojasniti da iza Josipa i njegove inicijative nitko ne stoji u idejnom i organizacijskom smislu. On sam često ističe da mu se ideja rodila kao poticaj Duha Svetoga da kroz 45 korizmenih dana napravi ovaj pokornički hod ili hodočašće s križem kroz Bosnu i Hercegovinu s molitvom Bogu za mir, pomirenje i novo zajedništvo među  narodima u našoj zemlji. 

Budući da svaki nutarnji poticaj ne mora nužno dolaziti od Boga, otišao ga je podijeliti s mostarskim biskupom Petrom Palićem odlučnošću da ga posluša i odustane od ideje ako biskup bude smatrao da je to razboritije. No nakon što ga je biskup saslušao i blagoslovio, Josip je imao potvrdu da Bog zaista od njega traži da krene na taj put.

Hodočašće mira u vrijeme nemira

Nekako je Božji promisao htio da početak Josipova hodočašća mira koincidira s početkom velikih političkih tenzija u BiH, najvećih od kraja rata, koje su u običan narod unijele nemir, zabrinutost, strah i neizvjesnost. I upravo u tome, prema mom skromnom mišljenju s kojim se netko ne mora složiti, vidim „proročki karakter“ ovog hodočašća. Smatram da nikako ne može biti slučajno što u vremenu nemira Bog poziva jednog poniznog slugu na hodočašće mira kroz cijelu BiH s križem koji je univerzalni simbol Božje ljubavi, mira, nade i utjehe za svakog čovjeka. 

Josipova iskrena i čista namjera da moli za mir i pomirenje, njegova skrušena, ponizna i iskrena molitva kajanja i oproštenja na mjestima stradanja žrtava svih naroda u proteklim ratovima u BiH, ali i strah i nemir koji se zbog trenutačne političke situacije uvukao u ljude, razlog je zašto je ovo hodočašće u cjelokupnoj ovdašnjoj javnosti prihvaćeno uglavnom pozitivno, kako od običnih ljudi na terenu tako i od strane medija. Ponavljam, ključna je bila Josipova iskrena i čista namjera koju su ljudi prepoznali, jer da je bilo drukčije, da je krenuo s križem u namjeri da nekoga provocira, da uvjerava druge da su na krivom putu – vjerujte – ne bi došao dalje od istočne obale Neretve u gradu Mostaru, sigurno bi ga netko u njegovom naumu na silu spriječio. 

Foto: Susret s imamom ispred džamije Aladža u Foči.

Kad se tome doda Josipov vedar, otvoren i društven karakter, njegova skromnost i neposrednost u kontaktu s ljudima, ljubav koju ima za svakog čovjeka, onda nam je jasno zašto ga ljudi tako prijateljski i srdačno pozdravljaju i dočekuju u svim mjestima kroz koja je prošao, i to svi redom Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Romi, stranci, ljudi koji se ne deklariraju kao vjernici i drugi prolaznici. Sam svjedoči da je u ovih četrdeset dana hodočašća koji su iza njega – a dosad je prošao šezdesetak gradova i općina i puno više sela - imao samo tri neugodne scene, i to dvije od pojedinaca Hrvata, i jednu od pojedinca Bošnjaka, a nasuprot tome bezbroj lijepih, srdačnih, iskrenih, dirljivih susreta sa svim ljudima. Tako utješno zvuče prizori tople dobrodošlice od običnih ljudi u Jablanici, Konjicu, Visokom, Sarajevu, Goraždu, Zenici, a to su gradovi s bošnjačkom većinom, ili srdačni susreti s prolaznicima u Foči, Banjoj Luci, Bratuncu, Brčkom, gradovima gdje većinski živi srpsko stanovništvo.

Susreti s običnim ljudima

Budući da sam Josipa, u želji da mu malo pomognem, pratio nekoliko dana u istočnoj Bosni i Krajini, i sam sam bio svjedok srdačnih i dirljivih prizora susreta i dobrodošlice od strane tamošnjih ljudi. To su krajevi gdje Hrvata gotovo nema, nego su nastanjeni srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Tri su mi prizora bila osobito potresna dovevši me do suza. Na našem hodu između Foče i Goražda zaustavio se auto s dva mladića koji se predstavljaju da su srpske nacionalnosti. Jedan od njih srdačno pozdravlja Josipa, pruža mu ruku, čestita na pothvatu i sa suzama u očima govori: „Meni je brat poginuo u ratu, otac je ostao bez noge. Ako itko zna što je rat, zna moja obitelj. Ljudi moji, kome je opet do rata?! Običan narod želi samo mir i da u miru normalno živi.“

Foto: Susret s Romima u Goraždu

Foto: Susret sa ženom muslimankom u Memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice

Foto: U molitvi s djecom ispred Osnovne škole u Busovači​

O dočeku hodočasnika mira s križem oprosta u našim katoličkim župama po BiH i susretu s vjernicima, mogao bi se snimiti poseban film. U par riječi ti bi se susreti mogli opisati kao eksplozija i požar ljubavi. Katolički narod u Bosni stoljećima je veoma privržen štovanju Kristove muke i križa, i sam je – kao i svi ostali narodi u BiH zbunjen i uznemiren zbog aktualne političke krize – pa je u ovom Josipovom iskrenom i nenametljivom gestu prepoznao samog sebe, i svoju mukotrpnu, tešku prošlost, izazovnu sadašnjost i nepredvidivu budućnost, solidarizirajući se s križem, s križem oprosta, pa i zdravo se ponoseći njime u duhu pjesme koju ovih dana pjeva i u njoj ispovjeda svoju duboku vjeru: „Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojem mi smo spašeni i oslobođeni.“ Vjerujem da će o brojnim predivnim susretima s običnim ljudima koji ga – kako često ponavlja – najviše raduju, sam posvjedočiti nakon hodočašća, a zasigurno bi mogao o njima napisati i knjigu.

Susreti s vjerskim poglavarima

Foto: S kardinalom Vinkom Puljićem

Foto: U šetnji mira s bihaćkim župnikom i parohom, fra Ivanom Tučićem i o. Slavišom Milinovićem

Budući da sam redovito kontaktirao svećenike, redovnike i časne sestre u mjestima kroz koja je trebao proći, svjedočim i njihovoj otvorenosti, srdačnosti i gostoljubivosti kojim su Josipa prepoznali kao hodočasnika mira i primili ga u svoje župe i samostane. Kako je lijepo da se hodočasnik mira s križem oprosta molio i tražio zagovor s neba u drevnim bosanskim svetištima Gospe Olovske i Gospe Kondžilske, kod sv. Ive u Podmilačju, kod sv. Jakova Markijskog u Deževicama, a i završetak hodočašća će biti na Šćitu kod Gospe Ramske. Molio je hodočasnik mira za mir i pomirenje u BiH i na mjestu mučeništva blaženih Drinskih mučenica u Goraždu, pred relikvijama bl. Ivana Merza u Banjoj Luci, na grobovima Slugu Božjih Petra Barbarića u Travniku i nadbiskupa Josipa Stadlera u sarajevskoj katedrali, na grobu Božjeg ugodnika Joze Furundžije u Dobretićima. Na kraljevskom Bobovcu i u Kraljevoj Sutjesci prosio je zagovor s neba blaženu kraljicu Katarinu Kotromanić za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Hodočasnički je put Josipa odveo u gotovo sve drevne franjevačke samostane Bosne Srebrene u kojima je naišao na bratsku dobrodošlicu bosanskih franjevaca (Kreševo, Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Visoko, Guča Gora, Tolisa, Plehan, Tuzla, Jajce, Petrićevac), ali podjednako i kod isusovaca u Sarajevu, salezijanaca u Žepču, te u više samostana nekoliko družbi časnih sestara diljem BiH.

Molio je Josip i na mjestu mučeništva fra Leona Migića i fra Nikice Miličevića u Fojnici, župnika Tomislava Matanovića u Prijedoru, župnika Filipa Lukende i časne sestre Cecilije Grgić u banjalučkim Presnačama, časne sestre Danke Jurčević u Kaknju, župnika u Bos. Grahovu don Jurja Gospodnetića i župnika u Krnjeuši Krešimira Barišića.

Foto: Zagovor bl. Katarine Kotromanić, posljednje bosanske kraljice, u Kraljevoj Sutjesci

Molitve pokajanja i oprosta

Josip se na svom putu rado susretao s predstavnicima Srpske pravoslavne Crkve i Islamske zajednice u BiH. Bio sam svjedokom iskrenih bratskih susreta s imamima džamije Aladže u Foči i džamije Ferhadije u Banjoj Luci. Zanimljivo, kažu da su to dvije najljepše džamije u BiH, biseri islamske arhitekture na Balkanu, obje su bile do temelja srušene u zadnjem ratu, te ponovno obnovljene po izvornim nacrtima. Koja širina duha kod tamošnje braće muslimana, koja snaga ljudskosti i oprosta! Ipak su obje džamije bile srušene u rušilačkom nagonu mržnje od strane osoba kojima je krst ili križ dio njihova identiteta, pa je, možda ljudski, bilo za očekivati da će žrtva zazirati od toga znaka, makar osoba s tim znakom, u ovom slučaju Josip, došla i s dobrom namjerom. Ali se dogodilo sasvim suprotno i neočekivano. Domaćini su u srcu, očima i riječima gosta prepoznali čistu i iskrenu namjeru, i ne samo da su Josipu izrazili srdačnu dobrodošlicu nego su ga s križem pustili da uđe u džamiju i izrekne Svemogućem Bogu Ocu, u ime Isusa Krista, po sili i snazi Duha Svetoga molitvu pokajanja i oprosta. U toj molitvi Josip se u ime svoga hrvatskog naroda i u ime svih kršćana kajao za zločine protiv muslimana – ubojstava i progona ljudi, rušenja džamija, ali i oprostio svim muslimanima kada su se na jednak način ogriješili protiv Hrvata i kršćana. Slične molitve pokajanja i oprosta skrušeno je izgovorio i na drugim mjestima gdje su se u proteklim ratovima dogodili strašni masovni zločini Hrvata ili Srba protiv Bošnjaka muslimana (Čapljina, Mostar, Stupni Dol, Ahmići, Foča, Goražde, Višegrad, Srebrenica, Prijedor i dr.), kao i  na mjestima gdje su se dogodili zločini Bošnjaka muslimana protiv Hrvata ili Srba (Grabovica, Trusina, Vitez-Osmica, Križančevo Selo, Borovica, Bikoši, Kravica i dr.) 

Foto: Molitva pokajanja za bošnjačke žrtve u Ahmićima kod Viteza

Foto: Molitva oprosta na mjestu mučeništva svećenika Filipa Lukende i sestre Cecilije Grgić u Presnačama kod Banje Luke

Foto: Molitva oprosta na mjestu mučeništva svećenika Filipa Lukende i sestre Cecilije Grgić u Presnačama kod Banje Luke

Vrlo dirljiv je bio prizor kojem sam svjedočio na Garavicama kod Bihaća, stratištu srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu, gdje je izmolio molitvu pokajanja i oprosta, a potom pozvao lokalnog pravoslavnog svećenika i trojicu katoličkih svećenika da zajedno zagrljeni izmole molitvu Očenaša. Ovom prilikom želim zahvaliti i episkopu bihaćko-petrovačkom g. Sergiju na srdačnom odgovoru na Josipovu želju i dopuštenju da se susretne s pravoslavnim svećenicima i moli na mjestima stradanja srpskog naroda kroz koja bude prolazio na području Bihaćko-petrovačke eparhije.

Mediji u BiH su uglavnom pozitivno popratili ovo hodočašće mira i oprosta. Na društvenim mrežama se u većini slučajeva redaju pozitivni komentari ljudi svih vjera i svjetonazora. Naravno da ima i onih koji misle drugačije, ali njih je po ovom pitanju velika manjina, i riječ je – rekao bih - uglavnom o pojedincima ekstremnih vjerskih, nacionalističkih i inih uvjerenja. I dobro je da je ova vijest prisutna u medijima, u moru negativnih vijesti koje nam se uglavnom serviraju.

Caritas Christi urget nos...

Netko će možda prigovoriti Josipu zašto ovaj duhovni pothvat nije ostvario privatno, u tišini, bez medijske i prisutnosti javnosti, u duhu Isusove preporuke da kad molimo, činimo dobra djela, postimo ili činimo pokoru to činimo u skrovitosti, tj. da svoje pravednosti ne činimo pred ljudima (usp. Mt 6, 1-8). No, na drugom mjestu Isus kaže; „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5, 14-16). Oba su poticaja obvezujuća za nas kršćane, i svatko je od nas pozvan u svojoj savjesti razlučiti kad nas Bog potiče na djelovanje „ad intra“, tj. u skrovitost naših molitava, pokore i djela milosrđa, a kad nas ljubav Božja potiče – u redovitim ili izvanrednim okolnostima našeg života – na djelovanje „ad extra“, tj. na evangelizaciju, na otvoreni navještaj Božje ljubavi svakom čovjeku. Josip je zasigurno osjetio ovaj drugi poticaj da u korizmi s križem krene na put dug više od 1000 km, kroz bosanskohercegovačka sela i gradove, da po Kristovu križu isprosi toliko željeni mir ovoj napaćenoj zemlji i da svakom čovjeku kojeg sretne kaže da ga Bog neizmjerno voli.

Moram priznati da sam u početku i ja bio dosta skeptičan naspram ovog pothvata, pun sumnji i brige kako će Josip s križem proći na Starom mostu u Mostaru, na Baščaršiji u Sarajevu, kako će se s bosanskohercegovačkom zastavom provesti u Banjoj Luci ili Foči, hoće li to netko shvatiti kako nepotrebnu provokaciju u ova napeta i krizna vremena? Najprije me „razoružao“ sam Josip, kao i većinu ljudi, iskrenošću i čistoćom svoje namjere, djetinjim pouzdanjem u Boga i iskrenom ljubavlju koju ima za ovu zemlju i sve ljude u njoj. A onda su me „razoružali“ i ljudi na terenu svojom neskrivenom podrškom Josipu i njegovoj inicijativi. To je samo pokazatelj da su ljudi u BiH uglavnom dobri i da žele mir, i da ova umjetna politička kriza nije stvorena u narodu, nego u političkim elitama, a mediji ju, nažalost, svakodnevno „pumpaju“.

Foto: Bratsko zajedništvo na hodu mira između Prijedora i Briševa

Josip je oduševljen ljepotom Bosne, dobrotom njenih ljudi, to svugdje naglašava, a ja u šali volim reći da je Bog izabrao upravo njega, jednog  Hercegovca od glave do pete, „da vrati dite materi“, tj. da ljudima u Hercegovini prikaže Bosnu kakva ona uistinu jest i kakvu ju je sam doživio, kako bi napokon i definitivno nestale umjetne podjele po svim principima i kako bi se Hercegovina vratila Bosni a Bosna Hercegovini.

Kad sam to shvatio, odmah sam svim srcem prihvatio ulogu onoga koji može nešto skromno doprinijeti ovoj misiji savjetima i kontaktima. Pozvao sam  i vjernike u svojim župama da Josipa prate svojim molitvama i djelima pokore, što su ljudi rado prihvatili. Nekako sam brzo ovo Josipovo hodočašće doživio i kao svoje, rado žrtvujući svoje vrijeme za ono što mi je bio zadatak, moleći i strepeći dan za danom kako će proći određeni dan, kakvi će biti susreti, hoće li biti kakvih problema, nerazumijevanja... Ali sam u svemu imao duboki mir i sigurnost da to što Josip radi je ispravno, da je to poticaj Duha Svetoga, da je to ono što Bosni i njenom narodu baš treba u ovom trenutku, da će Bog ovo djelo sretno privesti kraju i da će se kraju proslaviti Bog koji će u ovoj zemlji potvrditi mir a svim njenim stanovnicima darovati novo zajedništvo.

Josipovi „mea culpa“ kao poticaj Crkve

Osobno sam vrlo emotivno proživio ovo hodočašće mira u mojoj rodnoj Banjoj Luci, u zaboravljenom mučeničkom Briševu, u župama u kojima trenutačno djelujem: Drvaru, Bos. Grahovu, Krnjeuši, Bos. Petrovcu, Ključu. U Banjoj Luci smo imali cjelodnevni  „Put križa kao zadovoljština za grijehe“  po ulicama grada s četrnaest postaja na četrnaest različitih lokacija u gradu. Krenuli smo iz katedrale gdje je sve hodočasnike blagoslovio biskup Majić, koji je ujedno i autor spomenutog Puta križa, a molili smo – između ostaloga - u pravoslavnom Sabornom hramu, Ukrajinskoj grkokatoličkoj crkvi, na mjestu mučeništva župnika i časne sestre u Presnačama, u trapističkom samostanu, kod spomenika ubijenim Srbima u Drakuliću, a završetak je bio kod franjevaca na Petrićevcu.

Foto: S banjolučkim biskupom Željkom Majićem i Mišom Lukendom, voditeljem zajednice "Nanovo rođeni", u kapelici bl. Ivana Merza

Foto: Biskup Majić blagoslivlja hodočasnika mira Josipa Jelinića

Imam dojam da je Josip ovim pokorničkim hodočašćem mira - a da toga nije bio ni svjestan -  postupio po poticajima svetog pape Ivana Pavla II. koji je u jubilarnoj 2000. g. izrekao ona svoja glasovita „mea culpa“, kajući se za grijehe članova Katoličke Crkve u prošlosti i moleći oproštenje od onih kojima su katolici kroz povijest nanijeli zlo. Ubzo nakon tog proročkog i povijesnog papinog čina Međunarodna teološka komisija, na čelu s tadašnjim predstojnikom Kongregacije za nauk vjere kardinalom Josephom Ratzingerom – sada već pokojnim papom Benediktom XVI. – izdala je dokument „Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti“  kao izvrstan „vademecum“ i smjerokaz što činiti i kako moliti za iscjeljenje rana prošlosti na prostorima višestoljetnih ratova i sukoba koji se događaju u kontinuitetu. U njemu nas Crkva potiče na objektivno istraživanje povijesti, na identificiranje sa svim žrtvama, na pretvaranje tih teških i gorkih povijesnih činjenica u molitvene nakane. Molitva vodi kajanju za grijehe koje su u prošlosti počinili pripadnici našeg naroda i Crkve nad drugim narodima, ali i oproštenju za sve nepravde i zločine koje su drugi narodi počinili nad našim narodom i Crkvom. Jedino tako može doći do čišćenja sjećanja, liječenja rana prošlosti - u konačnici do duhovnog oslobođenja prostora kako bi se onda mogao izliti Božji blagoslov nad taj prostor.

Zanimljivo je da je molitvena zajednica „Nanovo rođeni“ iz Zagreba osjetila taj isti poticaj Duha Svetoga i prije nekoliko godina pokrenula u BiH molitveno-evangelizacijsku inicijativu „Mladi za mir“, prema gore navedenim smjernicama dvojice velikih papa. Budući da im kao svećenik duhovno pomažem u tome po BiH, bio sam jako sretan kad sam čuo da je Josip upravo na njihovoj „Konferenciji o očinstvu“  dobio poticaj za svoju inicijativu koja je u mnogome slična prvoj - isti Duh je u pitanju. Stoga je Josipu i meni bilo neizmjerno drago kada nam se na hodu mira u Banjoj Luci dva dana pridružio voditelj zajednice „Nanovo rođeni“ Mišo Lukenda, podrijetlom iz banjolučkog kraja, s nekolicinom članova zajednice.

Ustrajno do kraja – do Rame

Na kraju ovoga svoga svjedočanstva, pozivam sve ljude dobre volje da nastave podržavati i moliti, svatko na svoj način, za Josipa da ustraje do kraja, do Rame. Težina ovog hodočašća nije samo fizička, u stotinama prijeđenih kilometara s križem teškim 8 kila, po žegi, hladnoći, vjetru, kiši, snijegu. Puno je veća ona duhovna težina, jer treba doći u svako mjesto i susresti ljude ranjene i opterećene bremenom prošlosti, stradanja. Treba probuditi empatiju i suosjećanje za svačiju bol, svačiju ranu, svačiji križ. Treba stati pred svaki spomenik i pročitati svako ime osobe koja je pala kao žrtva mržnje, a najteže je stati, pasti na koljena, skrušeno se pokajati i moliti oprost od onih koji su bili žrtve bezumlja pojedinaca iz našeg vlastitog naroda. Ne može čovjek to sam, vlastitim snagama, bez pomoći odozgor, bez snage i milosti Božje. Zato su Josipu potrebne naše molitve, da mu Bog iz dana u dan obnavlja tjelesne, duševne,voljne i duhovne snage.  

Ustrajno do Rame

Uvjeren sam da će hodočasnik mira doći do kraja. Svjedok sam da mu je ovaj hod kroz Bosnu bio jedan veliki „Hosana!“, kao što je bio i našem Gospodinu kad je na magaretu prolazio kroz Jeruzalem, a ulicama su mu klicali i pozdravljali ga razdragani ljudi.  Uvjeren sam da će nakon „Hosana!“, Josipu uslijediti i „Raspni ga!“, možda od „svojih“ ljudi s kojima živi u rodnom gradu, a možda i od svojih nutarnjih poriva, jer nakon ovog hodočašća u njegovom životu više neće biti ništa isto kao prije. Trebat će nastaviti živjeti u poniznosti, nositi križ svoje svakodnevice, križ neshvaćanja i prihvaćanja ljudi kakvi jesu, križ prihvaćanja sebe, sa svim svojim slabostima, manama i ranama, križ obraćenja koje traje cijeli život. Ali sam i čvrsto uvjeren da će po iznesenom „križu oprosta“ i po prihvaćenim i iznesenim životnim križevima koji će uslijediti, Josip dobiti od Boga veliki blagoslov, a u vječnosti spasenje, ako ostane na putu križa vjeran do kraja.

Zasigurno da Bog od većine nas neće tražiti da učinimo nešto slično kao Josip, ali nas njegov pokornički hod s križem potiče da ozbiljno shvatimo svoj život, prepoznamo i prihvatimo životne križeve koje nam drugi stavljaju na leđa ili ih sami sebi tovarimo, da jedni drugima ne tovarimo križeve na leđa, da prepoznamo križeve naših bližnjih i na putu križa im budemo Šimun, Veronika, Ivan, Marija... Nadam se da ćemo se naučiti kajati za svoje grijehe i zločine pojedinaca iz svoga naroda, da ćemo isto tako naučiti praštati onima koji su nanijeli zlo, ili nama osobno ili našem narodu. Jer samo će po pokajanju i oprostu Bog izliti svoj blagoslov na ovu zemlju i sve ljude u njoj.

Drvar, 12. travnja 2025. 
Davor Klečina, 
župnik Drvara, Bos. Grahova, Krnjeuše i Ključa