Utihnulo je i srce moje...

...Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. ( Lk 2,.44-45)
SVE JE UTIHNULO... pobješnjela svjetina koja je vikala „Raspni ga! Raspni ga!!" Utihnula je..
I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: »Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!« I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa.(Lk 23, 46-48)

UTIHNULO JE I SRCE MOJE...

Kajem se moj Isuse, čuj vapaj srca mog!
Ljubljeni moj Isuse, smiluj mi se!
Smiluj mi se jer tebe nazvah grešnikom i osudih te!
Smiluj mi se jer oskvrnuh Svetost tvoju!
Smiluj mi se jer perem ruke i pred istinom zatvaram srce svoje!
Smiluj mi se jer vikah iz svega glasa i bacih ljagu na tvoje Sveto Ime, Krista Kralja!
Smilju mi se što svojom nevjerom stavljam trnovu krunu na tvoju glavu jer te ne priznajem Kraljem svojega života!
Smiluj mi se što svojim grijehom tijela, nečistoćom, bičujem Sveto Tijelo tvoje! 
Smiluj mi se što odbacujem volju tvoju i ne prihvaćam nositi križ svojega života!
Smiluj mi se što ne ljubim kao ti, koji si iz ljubavi prema meni sve podnio!
Smiluj mi se što se valjam u blatu svojega života!
Smiluj mi se što si zbog mene licem padajući pod križem ti bio u blatu! 
Smiluj mi se jer onečistih tvoje Sveto Lice!
Smiluj mi se jer ohološću svojom unakazih u potpunosti tvoje Sveto Tijelo!
Smiluj mi se što zavišću svojom probadam tvoje Sveto Srce!
Smiluj mi se što grijehom svoga jezika octem mažem Sveta Usta tvoja!
Smiluj se što ne prihvaćam Majku tvoju za Majku svojega života!
Smiluj mi se moj Isuse, smiluj mi se!

Ja se kajem

Ja se kajem Bože mili, od svakoga grijeha moga.
Moje srce gorko cvili jer uvrijedih tebe Boga. 

Milosrđe tvoje veće nego moje sve krivine,
Tvoja milost pustit neće, skrušen grješnik da pogine. 

Ja te ljubim dobri Bože, iz dna srca ljubim tebe.
Što mi više duša može, više nego samog sebe. 

Ja sam spravan svekoliko izgubiti i umrijeti,
Nego tebe rajska diko, unapredak uvrijediti. 

Grijehe svoje i prikore namjesniku tvom otkrit ću.
I što god mi da pokore bogoljubno izvršit ću. 

Autor ove divne korizmene pjesme je Juraj Mulih, rođ. 1694. bio je svećenik, hrvatski isusovac, pisac i glazbenik, pučki misionar koji je propješačio područje od Senja do Osijeka i Varaždina te hrvatskim selima u Mađarskoj sve do Budima. 
Pješačio je bos od sela do sela, s kriškom kruha i komadićem sira u torbi, pazeći da ne bi svojim pothvatima ekonomski ugrozio siromašne mjesne župnike. 
Posvuda je okupljao mnoštva, razumljivim jezikom propovijedao vjeru i čovječnost, ulijevao je u dušu nadu narodu koji se tek oporavljao od teških rana turske okupacije. Dijelio je mnoštvo, baš za te prilike tiskanih knjiga. 
Onodobni kroničar Baltazar Adam Krčelić posvjedočio je kako je Mulih bio neporočna života
Na dan njegove smrti 1754., zagrebački sabornici zatražili su od Družbe Isusove da učini iznimku od svog uobičajenog postupka s pokojnicima i da njegovo mrtvo tijelo izloži cijela četiri dana, kako bi mu mnoštvo ožalošćenog naroda iskazalo počast. Mulihovi zemni ostaci i danas počivaju u crkvi sv. Katarine na Gornjem Gradu.

Slika: don Ivica Sinanović