Crkva sv. Trojice, Split
Važnost zagovorne molitve u povijesti hrvatskog naroda
Crkva sv. Trojice u Splitu se nalazi u predjelu Sutrojice, u sredini sjevernog dijela splitskog poluotoka na Poljudu, u samom centru grada Splita.
Od svih dalmatinskih rano-srednjovjekovnih (starohrvatskih) arhitektonskih spomenika, koji povjesničari datiraju u široko vremensko razdoblje od 8. do 11. stoljeća, crkva svete Trojice u Splitu svojim originalnim oblikom i bogatim nalazima zauzima izuzetno značajno mjesto.
Po pronađenim ulomcima predromaničke skulpture i morfologiji može se zaključiti da je crkva građena na prijelazu iz 8. u 9.st.
Prvi puta se spominje na popisu zemlja samostana Benediktinki iz 1060. godine.
Crkva je građena izrazito centralnog oblika kojim dominira kupola koja leži na šest apsida međusobno spojenih pilonima. Ova crkva je jedina dosad, od poznatih šestero-apsidnih (šesterolist ili seksahont) građevina u radnoj srednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije, koja se nalazi na području Splita koja je ujedno i najbolje očuvana (ostale su na području Zadra).
Najveća vanjska duljina joj je 10,30 metara, a najmanja unutarnja duljina je 5,90 metara, dok je visina središnjeg tambura 9,5 metara.
Zidana je kamenom lomljencem utopljenim u žbuku i svođena polukupolicama. Tri istočne polukupole se smatraju prezbiterijem i imaju po jedan prozor, a zapadna, glavni ulaz i jugozapadna imaju vrata. Polukupole su izvana raščlanjene s po tri plitke lučne niše , osim jugozapadne koja oko vrata ima dvije niše, i zapadne koja ih nema.
Prvotno je iznad središnjeg prostora bila zidana kupola, koja je kasnije zamijenjena pokrovom od kamenih ploča na drvenoj grednoj konstrukciji, a kupola je obnovljena 1972. godine.
Engleski arhitekt Thomas Graham Jackson (1835.-1924.), proučavajući staru arhitekturu Dalmacije, prvi je upozorio na izuzetnu spomeničku vrijednost tog objekta, iako ga je 1887. godine zatekao napuštenog i djelomično ruševnog.
Uskoro su uslijedila daljnja istraživanja domaćih i stranih stručnjaka (1891.), te 1914. god. ali i prve konkretne akcije spašavanja te građevine na kojoj su brojna stoljeća ostavila svoje tragove.
Prigodom restauracijskih radova 1948. godine otkriveni su ostaci građevine starijeg razdoblja koja se produživala prema istoku, a nađeno je i više ulomaka oltarne pregrade koji se sada nalaze u arheološkom muzeju u Splitu.
Godine 1965., zidovi i svodovi ove crkve bili su dosta napukli, unutrašnjost veoma zapuštena, okolina crkve nije bila uređena, a u samoj crkvi raslo je trnje. Zbog toga je starješina samostana Uznesenja Marijina na Poljudu, fra Vjekoslav Bonifačić, zatražio od nadležnih da se crkva popravi. Dana, 22. listopada 1967. godine u ovoj crkvi utemeljena je nova splitska župa svete Trojice sa sjedištem u ovoj popravljenoj crkvi pa je u njoj obnovljeno vršenje službe Božje. Iz praktičnih razloga, kao župna crkva koristi se obližnja samostanska crkva samostana Uznesenja Marijina, Sveti Ante na Poljudu.
Crkva svete Trojice upisana je u registar najvrjednije spomeničke baštine Republike Hrvatske, nulte kategorije
Ovaj predivan povijesni spomenik u kojem kuca hrvatsko srce kroz stoljeća je neprocjenjivo blago baštine našeg naroda. Gotovo skriven u samom centru grada od prolaznika, mnogi Splićani danas ni ne znaju za Crkvu Svete Trojice na Poljudu.
Zahvaljujući župi Svete Trojice na Poljudu te raznim duhovnim stvarnostima grada Splita u ovoj crkvici organiziraju se trodnevnice uoči blagdana Presvetog Trojstva, sedmodnevna Jerihonska bdijenja i cjelonoćna klanjanja za Crkvu, nerođene i našu domovinu.