Isusovci i njihov utjecaj na obrazovanje u Hrvatskoj
Važnost zagovorne molitve u povijesti hrvatskog naroda
Prije pojave državnih škola glavnu ulogu obrazovanja je imala Katolička Crkva. Ovakav način djelovanja od srednjeg vijeka je posebno bio koristan za one koji si nisu mogli priuštiti privatnu poduku dostupnu bogatim društvenim slojevima. Literatura za obrazovanje je obuhvaćala od pjesmarica do „abecevica“ (početnica) pa sve do znanstvenih i teoloških rasprava te gramatičkih priručnika i zbirki pobožnih tekstova koji su bile namijenjeni obrazovanju širokih narodnih slojeva.
U drugoj polovici 16. stoljeća se pojavljuju isusovci s namjerom da osnuju crkvene zajednice, ali to im uspijeva tek početkom 17. st. Isusovci su se najviše bavili odgojem i školstvom te su u gotovo svakom mjestu nastanjivanja osnivaju gimnazije sa šest razreda na latinskom nastavnom jeziku. U Zagrebu godine 1607. osnivaju gimnaziju, a u istom su gradu 1662. otvorili Akademiju sa studijem filozofije i teologije, koja je 1669. poveljom cara Leopolda I. dobila sveučilišna prava i povlastice. I u drugim gradovima isusovci osnivaju gimnazije: u Rijeci (1627.), Varaždinu (1636.) i Požegi (1698.) koje su vodili do 1773. godine kada je papa Klement XIV. ukinuo Družbu Isusovu. Osim toga, isusovac Franjo Ksaver Orlando u Trstu je osnovao prvu javnu nautičku školu na Jadranu.
Nakon ponovnog vraćanja reda isusovaca (Papa Pio VII. 1814. godine), njihovo uključenje u organizaciju velikih obrazovnih reformi i shvaćanju potrebe školstva, u periodu 18. i 19. st., ponovno je oživjelo snažno duhovno obogaćenje. Talijanski su isusovci vodili gimnazije i sjemeništa u Dubrovniku (1854.-1868.) i u Zadru (1865.-1893.), nekoliko župa (Stravča, Opuzen, Veli Lošinj), misijsku postaju u Splitu (1879.) i interni odgojni zavod u Kraljevici (1884.–1908.).
Isusovci su u svojem nesebičnom radu ostavili dubok i neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti. Među najpoznatijim isusovcima se ističu: Bartol Kašić koji je 1604. godine napisao prvu gramatiku hrvatskoga jezika Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo), Ardelija Della Bellu, talijanskoga isusovca, koji je napisao trojezični rječnik (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728) i hrvatsku gramatiku na talijanskome jeziku; zatim Juraja Habdelića koji je 1670. napisao hrvatsko-latinski rječnik Dictionar ili reči slovenske zvekšega v kup zebrane, v red postavljene i dijačkemi zlahkotene; te Jakova Mikalju koji je 1651. godine sastavio hrvatsko-talijansko-latinski rječnik Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u komu izgovaraju se rječi slovinske latinski i dijački. Od važnijih isusovačkih filozofa i znanstvenika treba spomenuti Franju Jambrehovića, Kazimira Bedekovića te Ruđera Boškovića, jednog od najvećih i najpoznatijih svjetskih znanstvenika.
Neki od njih su djelovali kao i pisci i pjesnici: Antun Kanižlić, Rajmund Kunić i Bernard Džamanjić, a iz novijega vremena poznat je pjesnik Milan Pavelić. Tu su još i Petar Perica, apostol mladeži i pobožnosti Srca Isusova, koji je spjevao poznate pjesme „Do nebesa” i „Zdravo Djevo”, a kojeg su na otoku Daksi, zajedno s najmanje 35 Dubrovčana, strijeljali partizani.
Usprkos brojnim napadima i pokušajima protjerivanja isusovaca iz Hrvatske, ponajviše iz Dubrovnika, njihov red se uspio održati i do danas kao Hrvatska provincija. Središte Provincije nalazi se u Zagrebu, a isusovci su također prisutni u Rijeci, Opatiji, Osijeku, Splitu, Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu, Kotoru i Prizrenu.